Dar za Božić i Novu godinu, intimna ispovijed -Kata Mijić: “Sreća je stanje uma.”

 

 KATA MIJIĆ

 

 

 

 

Posebna je, tu nema spora. Kata Mijić napisala je, do sada, šest stotina priča, dvije stotine i dvadest ljubavnih romana za časopise i dvanaest knjiga!

Njen autorski opus povod je ali ne i razlog da bude moj božićni i novogodišnji dar čitateljima. Zašto sam s Katom Mijić odlučila poželjeti vam sve najbolje u 2017.? Što sam vidjela u njoj i poželjela podijeliti s vama, dragi čitatelji?

Brojni intervjui koje je odradila, tv gostovanja, radijske emisije, sve one knjižnice, gradovi, mjesta i zaseoci u kojima je gostovala, kao jedna od najplodnijih  hrvatskih spisateljica, govore o impresivnom rezultatu ali ne i o onom što ga je prouzročilo.

Razgovarajući s njom na trenutke mi se činilo da sam u nekom filmu koji prikazuje ženu Ratnicu. Ne znam vidi li  ona sebe samu takvom. „Vidjela“ sam Ženu koja se bori. Tamo gdje su mnogi pokleknuli, izgubili bitku, Kata nije. Okolnosti iz kojih je potekla, neugodne situacije u kojima se našla nisu joj bile, blago rečeno, blagonaklone. I mnogi bi ljudi, kao u nekoj začaranoj šumi, u toj zbrci i tim poteškoćama ostali na tom mjestu nevoljenja i muke. Vječno zarobljeni. Ali ne i Kata.

Sudbina nam daje talente poput nekakvog čarobnog štapića da bi se imali s čim boriti. Mnogi nikada ne zamahnu svojim čarobnim štapićem ili brzo odustaju. Kata ne! Ona je svoj čarobni štapić pretvorila u mačetu s kojom može raskrčiti najneprohodniju šumu i pokositi sve neprijatelje sudbine na putu. Zato je Kata Mijić dar svima nama. Kao putokaz!

Izabrana je, Vama za božićne blagdane i novo vrijeme pred svima nama, kako bi od nje naučili da se pobijediti može!

Pa krenimo, dragi moj….Kata Mijić u svom prvom ispovjednom predstavljanju.

 s

 

 

 

Kada bi život podijelili na neke dekade, djetinjstvo, mladost, zrela životna dob… Što je važno za svako životno desetljeće?

-Djetinjstvo u meni izaziva prelijepe uspomene na zajedništvo, ljubav, skromnost. To je vrijeme u kojem su me roditelji i okolina oblikovali u ono što danas jesam. Život nas može djelomično promijeniti isto kao i okolnosti, ali uvijek ostanemo ono što u suštini jesmo. Te prve godine su od presudne važnosti. U tom je razdoblju posijano sjeme ljudskosti koju tijekom života trebamo zalijevati dobrim djelima. U tom istom djetinjstvu dobijemo upute za život, a hoćemo li ih se pridržavati, to o nama ovisi. Ja doista nastojim biti na ponos onima koji su me odgojili, i koji su se odricali da bih ja imala nešto. To treba cijeniti, i cijenim. Mladost kao mladost. Ljepota naivnosti i spoznaja, otkrivanja svijeta koji je drugačiji od onog u kojem sam odrasla. To je vrijeme u kojem želimo biti odrasli, a nismo tome dorasli, vrijeme u kojem učimo lekcije i susrećemo se sa raznim razočarenjima. Lijepo je to vrijeme, ta bezbrižnost, to sanjarenje koje nas ponese, ali na žalost, većina se tih snova ne ostvari. Zrela dob je vrijeme u kojem ubiremo plodove svojeg života. Meni je to ujedno i najljepše vrijeme. Dovoljno sam zrela da shvatim svu ljepotu života i onog što imam, a ipak dovoljno mlada da još uvijek mogu sanjati o nekim malenim neostvarenim snovima. Iskustvo je definitivno presudno. U ovom vremenu se nasmiješim na ono zbog čega bih prije osjećala razočarenje. Nekim stvarima ne pridajem važnost kao nekad, i to je čarobna formula unutarnjeg mira. Volim ovo vrijeme, ovaj život, i sve što mi je on donio.

Kad provrtite čitav svoj dosadašnji život, kada vam je bilo najteže a kada najljepše?

– Od lošeg braka se možeš oporaviti, od svakodnevnih problema, također, ali se nikada u potpunosti ne oporaviš kada izgubiš osobe koje voliš. Izgubila sam dva brata, roditelje… Na takvo nešto ništa te ne može pripremiti. To je zemljotres koji sruši sve ono što jesmo, koji razara dušu i tijelo. To je vrijeme preispitivanja, sazrijevanja, vrijeme u kojem moramo krenuti dalje, a to je tako teško, bolno… ali, moramo ići naprijed. Moramo živjeti za one koji nisu imali priliku živjeti, moramo sanjati za one koji su svoje snove ponijeli na nebo. Često puta se pitam da li me oni gledaju s nekog boljeg mjesta, i jesam li ih razočarala? A doista se trudim živjeti onako kako bi oni to željeli, trudim se živjeti, a mislim da je to najveće umijeće koje postoji.

Nakon takvih udaraca jednostavno shvatiš da nam je svaki dan poklonjen, i da se svakom takvom danu treba istinski radovati. Dok sam zdrava ja i moja djeca, moji unuci, dok radim… Ništa me ostalo ne može slomiti, a najmanje razočarenje prema ljudima koji su samo u prolazu kroz moj život. Svako zlo koje mi se dogodilo u životu, usmjerilo me je prema nečem dobrom, i zato se trudim ne očajavati u teškim situacijama. Znam da nisam savršena, nisam ni blizu savršenstva, ali imam mirnu savjest, a to je ono što mi je najvrednije.

Nadam se da je sve loše iza mene, i da će mi budućnost biti kao što je sadašnjost, jer je ovo vrijeme u kojem istinski uživam, najljepše vrijeme mojeg života. Nagrađena sam za sve ono loše što sam prošla, a ta me spoznaja umiruje. Na prošlost ne gledam ni s ljutnjom, ni s mržnjom. Ta me je prošlost izgradila, i zahvalna sam joj na tome.

 

 

 

Kako podnosite gubitke, na primjer- razvedeni ste, niste, za sada, ostvarili – „vječni san o sretnom braku“- kako ste to podnijeli, jeste li to doživjeli kao osobni poraz?

-Svaki gubitak uzme danak. Lagala bih kada bih tvrdila da je drugačije. Taj gubitak treba prihvatiti, suočiti se s njim, i pomiriti se sa onim što je neminovno. To je dug proces koji ima razarajući učinak, jer prolazi kroz različite faze. A kad te faze prođu, mnogo je lakše, vjerujte mi. Konkretno, što se tiče razvoda, platila sam ja skupo svoju naivnost i povjerenje. Razvela sam se. Izišla sam iz braka koji nije bio dobar, i krenula u život koji nikako nije mogao biti loš kao što mi je brak bio. Ne, nisam se bojala, niti sam to doživjela kao osobni poraz. Izlazak iz braka moja je pobjeda, i kad bih se vratila, imala bih mnogo manje tolerancije. Dugo godina sam bila u tom braku iz samo jednog razloga, nisam imala kamo s djecom, a kada sam kupila stan, kupila sam i ulaznicu za raj. Jedan san se raspršio, ali se ostvario drugi. Taj brak me je oformio, i prisilio da shvatim koliko sam uistinu jaka. Bilo je perioda kada sam išla glavom kroz zid, i zid bi na kraju popustio pred mojom tvrdoglavošću. Doista znam biti tvrdoglava kada imam cilj. Ne stajem dok ga ne ostvarim. Loš brak nije poraz, jer sam u njemu dobila troje djece, on je bio samo lekcija koja me je naučila da se borim za sebe i za svoju djecu. Kako bih spoznala svu ljepotu života da nisam imala tako loše razdoblje? Nikako.

Na koga ste do sada bili najviše ljuti, i zašto? Tko je osoba koja vas je najviše razočarala?

-Kad smo ljuti i razočarani, najčešće okrivljujemo druge ljude, i ne pada nam na pamet da krivicu potražimo u sebi. Nakon iskustava koja sam imala, moj jedini zaključaj je. ”Nikada nas ljudi neće razočarati, nego naša očekivanja.” U svojem životu ne prakticiram ljutnju, barem ne onu dugoročnu. Ona je otrov za um i organizam. Volim misliti da se sve događa s razlogom, i da svako razočarenje nosi i svoju lekciju. Upravo nas ta razočarenja i oblikuju u osobu kakva jesmo. Da, život me je bacao na koljena, ali sam uvijek ustajala jača i spremnija da se uhvatim u koštac sa svim onim što mi on donosi. Na koga sam bila najviše ljuta? Na sebe, naravno. A bilo je vremena kada sam bila ljutita na život, na sudbinu, na sve oko sebe. Kad čovjek doživi nepravdu, a smatra da je nije zaslužio, onda naprosto mora izbaciti ljutnju. To je mnogo bolje nego da se ona taloži u nama. Možda mi je najviše razočarenja priuštio bivši muž, ali je bivši, a to sve govori. Ipak, on je otac moje troje djece, i preko onog što je bilo, jednostavno treba prijeći. Nema smisla izvlačiti ono loše iz prošlosti, jer sam toj istoj prošlosti zahvalna za život kakav imam sada. To loše razdoblje me je ojačalo, naučilo kako da se borim za sebe i svoje ciljeve, i većinu ciljeva sam ostvarila, čak i neke stvari koje se nisam usudila sanjati. To me je prošlost pripremila na ovu divnu sadašnjost, i hvala joj na tome.

 

 

 

 

Koji su vaši najveći strahovi? Čega se bojite?

-Moj najveći strahovi? Imam ih, kao i svako život biće. Moj najveći strah povezan je s djecom. Samim rođenjem djeteta, u nas se usadi taj vječiti strah da im se nešto ne dogodi. Ne želim misliti o toj mogućnosti, ali ne mogu i ne misliti. To je naprosto tako. Znam da me sve majke razumiju, jer je danas doista teško vrijeme za sve roditelje. Čovjek naprosto ne zna kako bi odgajao dijete. Drugi moj najveći strah je strah od bolesti i gubitka posla. Svjesna sam da nemam oslonac, i da se za sve moram pobrinuti sama, kao što bih trebala i za budućnost, ali ulažem u djecu, tako da životarim poput svih ostalih. Ne, nije me strah smrti, ali da nekom budem teret, to me užasava. Sudbinu ne možemo birati, možemo samo živjeti i nadati se da će biti blaga prema nama. Bez obzira na svoje strahove, cijenim život, i ne dam im da dominiraju mojom svakodnevnicom. Da samu sebe osuđujem na brige, nema smisla. Dok mi je lijepo, uživat ću, a kad ne bude, borit ću se.

Koji su vaši snovi, što bi u životu voljeli da vam se dogodi?

-Imam mnogo snova. Po tom pitanju mašta mi radi sto na sat, uostalom, spisateljica sam, a to sve objašnjava. Ipak, u stvarnosti sam malo skromnija. Većinu snova živim, i nastojim živjeti tako da pronalazim sreću u onom što imam. Ne žalim za onim što nemam, niti postoji nešto što opsesivno želim. Ipak, voljela bih gledati kako se moja djeca osamostaljuju, voljela bih gledati unučiće kako odrastaju. Jedan od mojih neostvarenih snova je i stara kamena kuća… Ne smijem zaboraviti ni ljubav. Pronaći nekog tko bi mi zarobio srce, bilo bi divno, nekog tko bi mi dao onoliko koliko bi i dobio, ništa manje ni više. Usudi se sanjati… to je moj moto. A ja sam se uvjerila da snovi postoje zato da bi se ostvarili.

 s3

 

 

 

”Dok mi je lijepo, uživat ću, a kad ne bude, borit ću se” rekli ste u jednom od odgovora. Što je lijepo u vašem životu?

-Sve je sada lijepo. Možda neki na mojem mjestu tako ne bi razmišljali, ali ja razmišljam. Nema razloga da mi ne bude lijepo. Zdrava sam, zdrava su mi djeca i unuci, radim dva posla, i što je najvažnije, napokon imam mir i vrijeme za sebe kojeg provodim pišući, ali je to moj izbor. Ima mnogo ljudi koji nemaju dio onog što ja imam. Ne, nisam bogata, ali imam krov nad glavom, obrok, imam sve ono što mi treba.

”Pronaći nekog tko bi mi zarobio srce…” idemo se poigrati pa ”nacrtati ” osobine vašeg idealnog muškarca.

-Uh… Treba biti jednostavan, normalan, i pun razumijevanja. Razumijevanje definitivno moram naglasit. Jer, kad dođem s posla, i sjednem za laptop provodeći sate ispred njega, treba to doista razumjeti. Iskreno, o nekoj novoj vezi niti ne razmišljam. Nisam od onih žena koje se boje samoće, već uživam u njoj. Kod mene je trenutno sve lijepo posloženo. Ne bih se bunila da ovako zauvijek ostane, niti da se nešto promijeni. Ako je suđeno, bit će, ako nije, neće. Zašto bi moja sreća ovisila o nekom drugom? Ona je u meni, i i te kako se može biti sretan i sam.

Kakve ljude ne volite, to jest, koje su to ljudske osobine koje ljudima zamjerate i na koji način izlazite na kraj s ljudima, zavidljivcima?

– Ne volim ljubomoru, oholost, uzdizanje iznad većine. Ne volim kada je netko bahat i umišljen. To mi je odbojno u svakom pogledu. Mislim da ne postoji osoba koja bi trebala misliti da je bolja od drugih. Čak i ako smo nešto u životu napravili, napravili smo za sebe. Iz mojeg iskustva znam da su ”veliki” ljudi i najjednostavniji. Oni nemaju potrebu nikoga poniziti da bi se osjećali važnima, i da bi uzdigli sebe na taj način. Oni znaju svoju veličinu, i ne trebaju je pred nikim dokazivat. Često puta se susrećem sa ljubomorom kada je ”materijalno” u pitanju. Meni je to neshvatljivo. Ako nešto želiš, uhvati se posla, jednog, dva, tri… zaradi i ispuni svoju želju. Čovjeka ne čini čovjekom odjeća koju nosi, ni ono što ima, čini ga nutrina, a većina ljudi danas je isprazna, i opterećena samim glupostima. Da, znaju ljudi biti i te kako bahati i bezobrazni, ali mene to baš i ne dira. Samo im se nasmiješim u facu, i to je moj način da im pokažem koliko je taj njihov stav uistinu beznačajan. Zašto bi ja reagirala na otrov kojeg šire oko sebe? Reakcijom bih se spustila na njihov nivo, a to nije mjesto gdje bih željela biti. Ti ljudi su siromašni duhom, pate od privlačenja pažnje, i bezobrazluk je jedino za što su sposobni. Ako želiš pažnju, napravi nešto veliko, nešto vrijedno divljenja, i dobit ćeš što želiš. To ja zovem pažnjom, a ne onaj osjećaj sažaljenja kojeg takvi ljudi probude u tebi svojim neprimjerenim ponašanjem.

s3

 

 

 

Što je najgore što se doživjeli u poslovnom svijetu, u miljeu književnika, izdavača?

-Pa, u početku je tu bilo svega. Sjećam se da mi je nekolicina rekla da se ostavim pisanja jer ne znam sročit ni smislenu rečenicu. Nisam to uzimala osobno, niti me je pogađalo. Shvatila sam da nije problem u mojim rečenicama, nego u njihovoj lijenosti, jer uopće ne bi pročitali ono što im je poslano. Naučila sam da prihvatim kritiku, ali od ljudi koje cijenim, a ne od svakoga. Ona je uvijek dobrodošla jer mi ukazuje na greške s ciljem da ih ispravim. Što se tiče književnog miljea, tu je sasvim drugačija priča. U samim početcima se nisam susretala sa književnicima, ali jesam kasnije kada sam već iza sebe imala poprilično bogat opus. Nikada, baš nikada nisam imala niti jedno negativno iskustvo kada su u pitanju književnici, ali i mediji. Uvijek su se prema meni odnosili sa poštovanjem i divljenjem, kao i ja prema njima. Poštujemo različitost u pisanju, jer je upravo ta različitost fascinantno lijepa.

Čitajući vaše intervjue čini mi se da više vi spominjete to što ste književnica koja konobari nego što je to važno vašim čitateljima. Meni to nije relevantan podatak za vaše autorstvo. Zašto podatak da radite u ugostiteljstvu i istovremeno pišete ističete kao kontrast?

– Ja bih prije rekla da sam konobarica koja piše, jer od konobarenja živim a ne od pisanja. To nije važno za ono napisano, ali je važan podatak za ono što sam ja proživljavala. Kad bih razgovarali o plaćanju onog što trebam napisati, nekoliko puta sam čula: ”Pa vi ste konobarica!” Jesam, i nikada to nisam skrivala. Radim posao koji volim, ali su me podcjenjivali na račun onog što radim, barem u početku. Jer bih se ja kao konobarica trebala pomiriti s tim da mi ne plate, jer će moje ime izići u javnost. Suludo, jer sam većinu svojih djela napisala pod pseudonimom. Važno mi je da se objavi napisano, a ne da piše moje ime. Ja ne ističem da sam konobarica, samo odgovaram na pitanja koja mi postave, a većina njih se vrte upravo o tome što konobarim. Ni sama ne znam koliko mi je ljudi reklo: ”Ne mogu vjerovati da imaš tako bogat rječnik”. Zašto ne mogu vjerovati?  Što bih trebala? Pri običnom razgovoru koristiti opise kao što ih koristim u pisanju? Tolika luđakinja ipak nisam. Mnogo puta sam se pojavila u medijima, bez obzira što vodim miran i povučen život!  A zašto? Zato jer sam konobarica koja piše… haha.

 s3

 

 

 

Je li netko u vašim ranim danima primijetio vaš spisateljski dar? Dakle, dok ste bili u razredima osnovne škole. Jeste li imali nastavnicu, profesoricu hrvatskog ili nekog iz tog nastavnog procesa koji bi vam ranije otvorio vrata autorstva i možda na taj način preusmjerio vaš profesionalni put?

-Primijećena sam tek u srednjoj školi od profesora iz hrvatskog, gospodina Vlajića. Sjećam se da smo pisali ”zadaću” i naravno, kad sam napisala, predala sam među prvima, ako ne i prva. Nakon nekoliko dana, kad je čitao ocjene, pročitao je sve, ali mene nije. Obrazlaganje ocjena i grešaka je potrajalo. Kada je završio s tim, upitala sam ga gdje je moja zadaća, na što se on samo nasmiješio kao da je samo taj trenutak čekao. Rekao mi je da zadaća zaslužuje mnogo više od petice, i da od ničega mogu napraviti nešto fascinantno lijepo. Isto tako mi je dao do znanja da tijekom svoje duge karijere profesora nije susreo talent kakav ja imam. I sad kao da čujem njegov glas: Ako ti dopustiš da tvoj talent propadne, ti ćeš biti najveća glupača koja je hodala po ovom svijetu! Hm. Predlagao mi je da napišem knjigu i da ćemo je zajedno objaviti, ali sam ja na to samo odmahivala rukom. Mislila sam da preuveličava, i da sam mu samo miljenica, iako mi je neprestano naglašavao da sam talentirana i poticao. Imala sam tada možda šesnaest, sedamnaest godina, i knjiga mi nije bila ni na kraj pameti. Za knjigu treba biti zreo, a ja tada nisam bila. O čemu bih ja mogla pisati u tim godinama? To ne bi imalo težinu ni formu kakvu ima danas. Iskustvo pisca čini piscem, a u to sam se doista uvjerila. Ne, nije postojala mogućnost da odaberem bilo što osim konobarenja. To sam željela, to sam htjela i to sam završila. Postoje dvije ljubavi u mojem životu kada je posao u pitanju, a to su pisanje i konobarenje. Ja imam tu sreću da radim ono što volim, ono o čemu sam sanjala. Bez obzira na sve, važno mi je samo jedno, da sam ono što jesam, da sam normalna i jednostavna i da znam da se ne bih promijenila čak i da postignem nekakav planetarni uspjeh.

Ovaj tekst pojavit će se na stranicama HeraZnanje na Badnjak, kao dar čitateljima za Božić i Novu godinu. Mnogi od njih usamljeni su i tužni. Što biste im poručili?

-Znam, to mi je poznato. Usamljenost i tuga su naglašeniji u vrijeme blagdana. Možda zato jer smo okruženi veseljem, bombardirani slikama sreće i zajedništva. Promatrano iz perspektive tuge i usamljenosti, svi imaju nekog osim nas, svi su sretni osim nas. Varka je to. Nisu svi sretni koji se smiješe, ne ide svima u životu onako kako se prikazuje. Ljudima je danas važno što će pokazati, i nitko ne pita što se nalazi ispod površine. Da je ogolit duše ljudi koji su na slikama, vidjeli bi mi ondje više očaja nego kod svih usamljenih ljudi. Samo trebamo shvatiti da ne žive svi isti život. Ako nisu bolesni, zašto bi bili tužni? Ako imaju nadu, zašto bi im usamljenost bila prepreka? Svi jednom prođemo taj period, a to je samo trenutno stanje koje će se promijeniti. Što bih im poručila? Ne smiju očajavati. Najveća prepreka koja nas dijeli od sreće su naše misli. Kad ih promijenimo, i kad počnemo razmišljati pozitivno, sve se podnese mnogo lakše. Trebaju imati na umu da je čovjek najusamljeniji u gomili ljudi, a to je najveća istina i način života većine ljudi.

 

 

11794357_10204314076643363_4150789945673938471_o

 

 

Što je za vas sreća? Je li to stanje, sretne okolnosti, darovi sudbine?

-Sreća je spoj svega onog što je nabrojeno. Ali bih poseban naglasak stavila na stanje uma. Ako nemamo nekih većih tragedija u životu, što nas sprječava da budemo sretni? Pronaći sreću i živjeti s njom je pravo umijeće. Sretni smo ako odlučimo da ćemo biti. Najprije trebamo napraviti sporazum sa samim sobom. Trebamo sastaviti listu onog što nas čini sretnima, i živjeti po toj listi. Ne spadam u skupinu ljudi koji žale, i kukaju nad životom. Prihvaćam ga onakvog kakav je, i ne opterećujem ljude svojim problemima. Njih rješavam u tišini, i vjerujte mi, radujem se svakom danu. Kukanjem ne rješavamo ništa, samo opterećujemo ljude, a osmjehom im uljepšamo dan. Trebali bi se više smiješiti, a ne se začahuriti u svojoj nutrini. Osmjeh je tako čudotvoran, i otvara mnoga vrata do ljudskih srca.

Napisali ste na jednom mjestu da se osjećate kao- siroče, misleći na to da vam je prije godinu i pol dana umrla majka. Nekako u to vrijeme dobili ste i unučicu. Kako ste proživljavali ta dva događaja, takoreći istovremeno?

-U našim životima majka ostavlja najveći trag. Ona nam je oslonac u svakom pogledu. Tu je kada treba pomoći, savjetovati, tu je kad si sretna i tužna. Majčina je ljubav najsvetija i najčistija, i kod majki nema kalkulacije. Ona voli bez obzira na sve. I… kad ostaneš u jednom trenutku bez takve potpore, kad ostaneš bez bića koji ti je dao život, i sve smjernice za život, osjećaš beskrajnu tugu, osjećaš prazninu koja te doista tjera da se osjećaš poput siročića, bez obzira na godine. Svi smo mi u duši djeca, i tako mi silno nedostaje. Nastojim misliti na nju kao na osobu koja je bila oličenje ljubavi, jer je ona to i bila. Iako se srce slomi, čovjek mora nastaviti sa životom. Sve što radim, uvijek se pitam bi li ona to odobrila, bi li bila ponosna na ono što jesam, na ono što radim? U tim situacijama nemaš izbora, jer ništa ne možeš promijeniti. Jedino mogu zahvalit Bogu što sam je imala, i što mi je dao pregršt lijepih uspomena koje je ona ostavila iza sebe.

Nedugo nakon njene smrti sam dobila unučicu. Koliko puta sam pomislila koliko bi ona bila sretna da ju je mogla dočekati, ali nije. Ipak… znala je da će dobiti praunučicu. Barem je to nekakva utjeha. Naomi se pojavila kao sunce nakon kiše. Znam da se trebamo nositi sa svim što nam život donese, koliko god to teško bilo. Jedan se život ugasio, na dar smo dobili drugi, a to je život. Sve to treba prihvatiti i ići dalje, a to nam jedino i preostaje. Ne pita život koliko boli kada uzima, a mi najbolje znamo koliki ponor ostaje nakon što izgubimo majku.

 

 

 

Voljela bih da se dotaknemo jednog osjetljivog pitanja. Mnoge majke, iako u brakovima, de facto su samohrane. Imate li vi takvo iskustvo i kako gledate na to?

-Naravno da ga imam. Nekako sam mišljenja da se trebamo boriti da djeci pružimo najviše što možemo, bez obzira na oca. Ne treba stavljati na vagu koliko ko daje, već da se da koliko se može. Majke u većini slučajeva izvuku deblji kraj, a ako ništa ne možemo promijeniti, borimo se na način koji možemo. Nitko ne želi biti ”samohrani” roditelj, ali nas nitko i ne pita što želimo. Prilagođavamo se situaciji, tko nam to može zamjeriti? Nije lako odgojiti dijete, pogotovo ne u ovom vremenu, ali je važno da damo sve ono što smo u mogućnosti, a taj naš trud će se prepoznati, nadam se i cijeniti od strane onih za koje sve žrtvujemo. Kad pomažem djeci, ne gledam koliko će im otac pomoći, ali će on kad vidi da ja dajem sve od sebe, slijediti moj primjer, a to je ipak uspjeh. Ako sam prema bivšem dobra, bit će i on prema djeci, a ako nisam, osvećivat će se preko djece. Ja sam ipak izabrala ono prvo, i nije mi žao. Prošlost sam ostavila iza sebe. Bilo je što je bilo.  To se ne može promijeniti, ali se može održavati komunikacija, i znam, da mi bilo što zatreba, bivši je ipak prvi kojem bih se obratila, i prvi je koji bi mi pomogao kao što je to učinio bezbroj puta do sada.

Je li vam žao što to se ranije niste razveli i kako loši brakovi utječu na djecu?

-Sam razvod govori sve o braku. Na njega se odlučimo kada je on doista jedini izbor, i kad tom braku doista nema spasa. Da, žao mi je što to nisam napravila mnogo godina prije, ali mi to prilike nisu dozvoljavale. Nisam mogla uzeti troje djece za ruku, i s njima na ulicu. To što nisam imala kamo s njima, to je kob većine žena koje upravo zbog toga i ostaju u lošem braku. Ja sam godinama bila u lošem braku, ali sam radila sve da iz njega iziđem, i uspjelo mi je. Možete li zamisliti kakav je to osjećaj kad kupite stančić, i kad napokon možete krenuti dalje, izići iz pakla u kojem ste godinama živjeli. Vrijeme iza razvoda je i moje najsretnije razdoblje. Koliko to utječe na djecu? Mislim da je razvod bolja opcija nego život u lošem braku. Nije to ništa tragično, a najbolji dokaz je taj da su moja djeca izrasla u dobre i jako odgovorne ljude. Jedini uvjet im je bio da ostavim prezime bivšeg muža, i ostavila sam ga. Sada se sa bivšim mužem odlično slažem. Mi smo riješili što smo imali, ali ostaje činjenica da imamo troje zajedničke djece, i da toj djeci moramo pomoći koliko je moguće. Mi se redovno sastanemo, i planiramo što dalje, jer smo roditelji, a to je najvažnije. Nitko našoj djeci ne želi bolje od nas dvoje, a to je istina. Živimo na odvojenim adresama, ali svakako sudjelujemo u životu naše djece, i to više nego neki koji su u braku.

 

 

 

Jeste li ipak očekivali više od života? Do sada.

-Očekivanja su jedno, život nešto sasvim drugo. Mogu samo reći da sam sretna sada, da sam prošla trnovit put, a upravo to me je i nagnalo na preispitivanje onog što jesam. Upravo me je to dovelo do toga da uživam u životu i malim stvarima. Život me je znao razočarati ali i nagraditi. Kad malo bolje razmislim, dao mi je i mnogo onog što se nisam usudila ni sanjati. Hvala mu na tome. Što god nam je život dao, dao nam je s razlogom. Ljepota života je upravo u toj nepredvidivosti. Shvatila sam da su neka razočarenja bila dobra za nas, da nam se snovi nisu ostvarili jer nam je sudbina pripremala nešto bolje od onog što smo željeli.

Što mislite da je smisao života?

– Što je smisao? Pitanje na koje je teško odgovoriti. Smisao života nije ono materijalno, već duhovno. Ovdje smo s razlogom. Na dar smo dobili životni sat koji otkucava i nikada ne znamo kada će stati. Smisao je biti dobra osoba, živjeti i sanjati kao da ćemo vječno biti tu. S druge strane, trebamo biti svjesni da smo ovdje samo privremeno. Trebamo se truditi da ostavimo trag iza sebe, ali dobar trag. Kad bi ljudi barem jednom dnevno pomislili da će umrijeti, bilo bi mnogo manje zla na ovoj zemlji. Tu smo da budemo cvijet na ovoj zemlji, a ne nešto drugo. Postoji stara kineska poslovica koja kaže: ”Ako nisi napisao knjigu, ili posadio stablo, kao da nisi ni živio!” Ne trebamo to shvatiti doslovno. Neće svi napisati knjigu, niti posaditi stablo, ali mogu biti cvijet kojem će se diviti ostali ljudi, cvijet kojemu će latice biti dobra djela, i mislim da je upravo to smisao života.

 

 

 

Sretan Božić i Nova godina!

 

Hana Konsa

Foto: Lea Gelić, i obiteljski album Kata Mijić

Šminka: Anka Akrap

Lokacija: Hotel Park

HeraZnanje

 

 

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom