Lada Niseteo, Dnevnik povratnice (4): “Moramo, jer možemo!”

 

 

 

Lažnjaci i prave stvari

 

Sve je bilo baš onako kako je trebalo biti: poznati brand detrdženta, usklađena tvrdoća vode…a iz perilice sam izvukla neoprane stvari.

 

Aha, zaključak , ono što sam, u povremenim zalijetanjima do Hrvatske, okrstila B princip ( B prema poznatom brandu tjestenine ) pokazalo se važećim i u carstvu sredstava za pranje.

 

Paštašuta marke B u Italiji nije paštašuta marke B u Hrvatskoj. To je to!

 

Ambalaža može biti ista kao ona u Belgiji ali je sadržaj drugačiji. Deterdžent ne pere kako sam očekivala. Dobro došla u univerzum prodaje magle.

 

Vratili smo se u zemlju trećeg svijeta. I na to se valja naviknuti.

 

Navikavanje je počelo u samoposluzi. Ekonomija je odavno proždrla sve male prodavaonice u našem širem kvartu. Dio zasluge snosi i društvo: država traži sve više i više poreza jer mora hraniti mnogo gladnih usta naviklih na garantiranu marendu.

 

Da, Editina djeca u vrtiću dobivaju po četvrtinu jabuke dnevno da bi svoju boračku mirovinu primao čovjek koji ju je kupio kod prike i, k tome, pad s ljestava dvijetisuću i neke prijavio kao ranjavanje u Oluji. Na zadarskom Poluotoku, gdje smo rijetki od preživjelih domorodaca u mjeri da očekujemo da nam gomile turista počnu udjeljivati perlice i ogledalca, nema potrebe za lokalnom prodavaonicom.

 

Domaći su se raspršili ili po rodnim mjestima ili po stanovima na obodu grada ili po garažama ( kult – priča, nisam je još provjerila ), ustupivši stambene prostre u gradskoj staroj jezgri turistima.

 

Apartmanizacija. Mladi par sa samojedom Lenijem u zbijegu je na Bulevaru, stan im donosi zaradu koju im, na radnim mjestima, otima država ne bi li napunila mnoga zainteresirana usta navikla na kruh bez motike. A Leni ko Leni, hoće na rivu jer mu je tu društvo. I mirisi. Pa ga njegovi ljudi povremeno usliše.

 

 

 

 

 

Radi socio-ekonomskih izmjena u tkivu Poluotoka kupujemo u supermarketima jer se najbliža prodavaonica specijalizirala za sitne obroke turistima, dakle nema ništa što bi nas kao kupce zanimalo.

 

Kupuje se šest a ne jedan kolut toaletnog papira, tri kila a ne naprstak deterdženta, pakovanje mlijeka a ne bočica od pola litre. Ne da mi se plaćati ambalažu bez veze.

 

I tako, supermarket. Prvi, drugi, treći. Svaki ima nešto što nas zanima, niti jedan baš sve.

 

Od dana broj jedan odlučila sam se sukobiti s aplikacijom Bprincipa u shopping svakodnevicu građanina samostalne, samostojne, opstojne, nezavisne itd. Republike Hrvatske a to znači eskivirati prodaju mačka u vreći ili bijelih bubrega za bubrege.

 

To, možda, redovno prolazi u politici ( eto, upravo je eutanaziralo kartu za sretnije 21. stoljeće, reformu obrazovanja, no što će nam škola kad imamo gazde kojima ćemo prati zahode i domoljublje protkano pobožnošću ). To u prodavaonici ne bi smjelo ići.

 

 Pravilo broj jedan: kupuj hrvatsko. U lancu koji se na TV ekranima hvali kako je, jelte, domoljubno orijentiran jer voli matičnu mu zemlju ( ili tako nekako ) nalijećem na ružmarin. Uvoz iz Italije. Obrišem stakla od naočala. Je, nisam krivo pročitala. Uvoz iz Italije. Znam da trgovci imaju neke svoje interese i aranžmane ali što je puno slano nije ni mački drago…

 

U zemlji koja se, s razlogom, može hvastati izvrsnim mlijekom i mliječnim proizvodima, na policama su umjetni jogurti uvezeni iz nekih trećih zemalja, s umjetnim bojama, umjetnim okusima, vjerojatno i od falšega mlijeka iz ratbih rezervi ili sa škovaca  jer su na deklariciji otisnute brojke kemikalija i sastojci kojih u kravljem mlijeku nema. Krava koja ga je dala ne muče, nema papke i rogove, ona je stroj i robot za miksanje sastojaka.

 

 

 

 

Volimo svoju djecu, ukinimo im primjereno obrazovanje i usput ih šopajmo kemijom. Moći će nam sms-irati zahvalnice sa svojih supernovih, superskupih pametnih telefona odjeveni u supernove, superskupe tenisice i trenirke.

 

Taj dio trendova i običaja u društvu još nisam ni shvatila, naravno i budući da sam ovdje tek nekoliko mjeseci i,  kao takva, pojma nemam ni o čemu pogotovo kad nešto kužim uspoređujući s praksom u drugim zemljama. A i neću. Nije mi rekla televizija.

 

U  košaru se trpaju hrvatski proizvodi. Savršeni sir s vrhnjem, izvrstan maslac, odlično mlijeko, panceta, kruh. U brašno se, istina, zaleti moljac ili neka slična bakula, ali, iz Hrvatske je. Prosijavam ga. Kockice šećera su samo talijanske. Hrvatskih nema. Jedina sorta domaćeg šećera je gruba te se, za finije kolače, mora mljeti. Ali, ako se već držim principa da je iz osječke šećerane a ne negdje s ukrajinskih strana, i to valja domoljubno pregrmjeti.

 

Iz Italije uvoze prezlu. Još ne i mlince.

Hrvatskih kapara ne nalazim. Čula sam da je najbolji proizvođač lokalnih delicija bankrotirao.

 

Otkrila sam da je najgori mačak u vreći brendirani proizvod koji na originalnoj ambalaži sadrži upute za upotrebu pisane za Bjelorusiju, Ukrajinu ili Moldaviju. Malo bolji su namijenjeni tržištima Bugarske i Rumunjske. Ako je češki/slovački to je već jackpot.

 

Hrvatska je malen prostor za operiranje velikih lanaca te prema njezinim samoposlugama skreću dijelovi kontigenata adresiranih za gladnija tržišta. I, kako to lijepo stalno upozorava Donkihotica iz Europskog parlamenta Biljana Borzan boreći se za pravo potrošača da ga se ne mulja, u zemlje srednje Europe, uključujući Hrvatsku, stižu lošiji proizvodi, od prehrambenih do bijele tehnike.

 

 Europska komisija, deklarirana zaštitnica Sporazuma oliti zakonitosti u EU, pravi se gluha i slijepa i blesava na sve češća upozorenja da na unutarnjem, zajedničkom tržištu jednakih ravila nema zajedničkih parametara kvalitete.

 

Pravi deterdžent za suđe još nisam našla. Ne peru i gotovo. Ne  peru u vreloj vodi, ne peru iz prve, onako kako sam navikla. Ne peru ni poboljšane formule, ne peru ni oni koje upono reklamiraju.

 

Doskočila sam s nešto znanja iz kemije dodavši octa pa je stvar naglo poboljšana. Kad ovo pričam poznatima, čude mi se: pa, znaš, moraš tanjur proprati dva puta. Ne moram, zašto mi je u Belgiji to išlo iz prve a briselska je voda gora od zadarske?

I, da bih se izliječila od frustracija stalnog sudaranja s B principom, otisnem se do zadarske tržice na Poluotoku, ponekad i do one na Relji, subotom do Zelene.

 

Okusi se ne dadu patvoriti!

 

 

 

 

Naša teta s Mataka briga iz crvenice izvlači mirakule artičoka, tikvica, boba,mladog krumpira. Našli smo i gospođu iz Like s basom, basa se doma blagoslovi žlicom, dva meda od drače ( još jedna ovdašnja divota ) , može i s malo korice limuna ( našli viške!) pa kad je sljubiš s palačinkom od domaćih jaja iz Ravnih kotara, slavnskog brašna i dobrog mlijeka, eto divote. B princip ne vrijedi niti za mesare Ikiće ni za OPG s otoka Paga koji prodaje skutu i sir ( francuski turisti padaju u afane ne vjerujući da ovo nije Francuska, oh la la!)

 

.Nisan lud prodavat što nije pravo i domaće, veli mi mesar. Prevelika konkurencija. Ali i predmet profesionalnog ponosa. On misli trajati, ne zgrabiti profit i nestati. Zato volim OPG-ove sa zadarske tržnice, svi donose vrhunske proizvode i – nitko ne kenjka da mu je teško.

 

Povremeno, kada se odluče na nešto novo, nešto što će izazvati valove i ponešto tektonike u bari u kojoj je svima možda smrdljivo ali još uvijek toplo, dignu se glasići protesta.

 

Zaustavite Reuters je formula primjenjiva i na druge terene. Znam da najveći talent među agronimima našao posao van struke jer mu je uzmanjkala rodijačko-plemenska pripadnost I nešto partijske podobnosti. Čovjek nije prihvaćao zna se, već se kleo u struku i kreativnost. Spojiti njegov talent i potencijale zemlje i sunca Ravnih kotara za sada je san…kojega živim održavaju marljive gospođe s tržnice i njihove familije i ovih nekoliko mladih obitelji koje čvrsto vjeruju da im je u zemlji budućnost. Možda stvarno istjeraju uvoznu kapulu i ružmarin. Možda.

 

Puna sličnost s kurikularnom reformom.

 

 

Hrvatsku, subjektivno, doživljavam i kao zemlju u kojoj se bore lažnjaci i prave stvari.

 

Jer, kako stvari stoje, na svim je frontovima jednako. Lažnjaci s deterdžentima koji ne peru. U ekonomiji, obrazovanju, kulturi.

 Šarene reklame i previše riječi. U ekonomiji, obrazovanju, kulturi.

 

Ljudi koji me uporno uvjeravaju da znadu sve zato jer znadu malo ili ništa ali im nekakva glupava taština ne dozvoljava priznati činjenice. Veoma opipljive činjenice.  

 

U ovoj čudesnoj zemlji modroga, zelenog, zlatnog, bijelog i sivog najbučniji su oni koji pojma nemaju to će s bojama mora, polja, sunca, zgrada i krša i koje zapravo boli briga za sve to .

 

 B prinicip za 21. stoljeće bolje Hrvatske zakočen je u ambalaži domoljublja koja, unutra, sakriva svjetonazor surovo reduciran na usenasepodase.

 

Hrvatska mora jer može bolje.

 

 

 

Lada Niseteo

HeraZnanje

 

 

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom