Moja domovina, moj jezik i moja mati.

Zvonko Žuvela

Shell 800x360

Negdje već u ranoj mladosti u čovjeku se začahure materinji jezik, ljudi oko vas i krajolik iz djetinja oka. Sve što dalje u životu doživite ili naučite podložno je zaboravu no ne i to prvo ljudsko iskustvo i kako god ih netko nazivao i propisima ograničavao ili im nešto na silu dodavao, to u biti ništa značiti neće jer vi ste onaj ili ona koji jeste, a sve ostalo i svi ostali koji vas žele promijeniti, svrstati vas i na vama pokuse raditi, samo su neželjeni i suvišni nasilnici u vašim životima.

Ovih dana po medijima se provlači jedna tema koja propituje status jezika, a domovina je već odavno nešto čime se razmahuju oni koji ili ne razumiju o čemu govore ili je ne zaslužuju niti spominjati. Mišljenja nalaze mjesta u člancima, a danas je takvo vrijeme- na kraju članka slijede komentari. Čitam i ne vjerujem, zapravo ne želim vjerovati da su ljudi tako bešćutni i površni pa jezik shvaćaju kroz mehaniku izgovorene i pisane riječi, a samu mehaniku doživljavaju kao instrument politike.  Osobno, pogađa me činjenica da se nakon toliko godina napora naša kultura strmoglavila, ljudi su postali hladne, ukočene lutke razapete na nitima vlastitih predrasuda, vrtimo se u krug, a krugovi su sve manji. 

Ono što želim ovim člankom prenijeti nije jednostavno i jednoznačno i mogao bih biti krivo shvaćen pa mislim da je pametno nešto reći o sebi prije nego nastavim. Dakle, moj otac je bio autohtoni Dalmatinac, a moja mati je pripadala jednom prastarom još živućem narodu čiji potomci su se pred pogromom konačno skrasili u lijepom kraljevskom gradu na sjeveru. Otac je bio jako dobronamjeran čovjek odan običajima i tradiciji koju mi nije nametao jer je i sam zarana primijetio da nisam potomak te vrste i tako je sve što danas od njih u sebi nosim samo taj osjećaj privrženosti starom kraju, uspomenama iz mladosti i svemu onom što mi je mati dala, što mi je u dušu usadila.

Voljela je književnost, glazbu i film, volim ih i ja. Igrom slučaja, živjeli smo u Splitu nasuprot tadašnjeg doma mornarice u kojem su bili kino i knjižnica- kao naručeni! Tu u Splitu, uz samu obalu sam prve korake napravio, prva igra izvan stana mi je bila traženje školjaka u vrućem tamnom morskom pijesku istovarenom s jedrenjaka, do utovara. Do početka četvrte godine života nisam još ni riječ progovorio, u petoj sam već prvu knjigu pročitao i tako je moja opsesija započela, traje i danas i trajat će dok dišem, za mene je to uostalom jednako važno. Otac je bio pomorac, a moja mati, u stranom gradu bez ikog svoga me svugdje za sobom vodila pa sam i prve filmove jako rano pogledao i odmah sam znao- knjiga, film i glazba vam poklanjaju svijet iz priča, hrane vam snove jer to su igračke duše i imati ih svijet vam čini lijepim i za život vrijednim mjestom, a sam život vam čine zanimljivim i ispunjenim.

Zašto vam ovako dugo o sebi pišem? Želim da u sebi prepoznate tu neotuđivu ljudsku vrijednost koju imamo svi, pravo biti baš onakvim kakvim ste rođeni i u kog ste izrasli jer i vaš otac i vaša mati, vaš materinji jezik, vaše uspomene i prve slike koje je oko djeteta razabralo, prve šetnje i igre, prva škola i prva ljubav, sve to vas čini osobom, čovjekom i ništa od toga se ne može kao lijek ili otrov prepisati, ne može se ni prebrisati ni pokvariti, ali se može uljepšati i sva ljepota književnosti i umjetnosti koja će vas za života pratiti biti će uz vas da vas iznemoglog podigne, a kad vam dobro ide da uživate. Jezik i kultura su tu radi vas, a ne radi politike ili struke, nikako da ih netko propisuje ili nameće jer sve to je poput zraka kojeg vaša duša za život treba, uskratite joj riječ ili zvuk, zanijemili ste je, pokvarili ste melodiju, nešto od života ste ukrali i duši ste tanke niti potrgali, nepopravljivo je osakatili.

Hoću reći, nitko se ne bi smjeo igrati politike s kulturom i jezikom, nije to struka, duša ne može biti struka, ne možete uspomenama propisati boje i riječi, tisuće godina iza nas se ne daju prebrisati ili trajno o njima lagati, ne možete nam ni gene rastezati i zato ne činite to, ne lažite nas i ne kinjite nas, jednostavno nas pustite da govorimo što želimo i kako želimo, da budemo što mislimo da jesmo jer samo tako je ljudski i vjerujte, tako je najbolje. 

 

Zvonko Žuvela

HeraZnanje

 

 

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom