Pomišljate li ponekad na učenje još jednog jezika?

Zvonko Žuvela

 

Za mnoge ljude učenje u odrasloj dobi je nešto što izbjegavaju kao dosadno i uglavnom za svoj uzrast i promašeno. Iako naša politika s vremena na vrijeme pokrene poneku sporadičnu kampanju o cjeloživotnom obrazovanju, odjek je u biti nikakav, ali ni namjere politike nisu nešto bog zna što jer uglavnom glumataju i popunjavaju kvotu u svojoj primarnoj misiji, dakle ‘odrađuju’ nešto da imaju zašto ostati na vlasti. Domaći trend je takav kakav jeste, ali ako ga zanemarimo i okrenemo se živahnim događanjima napredne svjetske zajednice, brzo dolazimo do spoznaje da sva ozbiljna istraživanja idu u prilog učenju kao korisnoj, zdravoj, na koncu čak i jako zabavnoj aktivnosti u kojoj ako i niste baš uživali kao dijete, mogli biste recimo tridesetak godina kasnije 🙂

Zapravo, temelji lijepog življenja su podignuti na tri važna pojma: na ljubavi, na znanju i na zdravlju, ali ako ih sve zajedno promatrate, lako se uvjerite koliko su uzajamno isprepleteni i sve ono što će vas u životu veseliti i činiti život voljeti, na ovaj ili onaj način dolazi od njih. Volite umjetnost? znajte da umjetnost dolazi iz ljubavi, volite nešto saznati i ljubopitljivi ste- to je glad za znanjima, želite se osjećati dobro i živo- to je pitanje zdravlja, nevažno mentalnog ili tjelesnog, povezano je- Mens sana in corpore sano!

Zašto bi i odrasle osobe trebale učiti?
Iako u društvu postoji konsenzus o učenju kao razgranatoj disciplini usvajanja znanja, točnije vještina kojima je zajedničko svojstvo korisnosti i upotrebljivosti, učenje o kojem je ovdje riječ nema takvo značenje, govorim o tome kako čovjeka učenje mijenja i što za njega osobno može učiniti učenje jezika, konačno i to- što u kulturološkom smislu znači znati još jedan jezik.

Učenje proizvodi medicinske i sociološke učinke koji su primjetni na čovjeku, a još više ih sam čovjek osjeća, no tek od nedavno postoje i kvalitetna istraživanja iz kojih proizlaze činjenice, empirija koja je nedvosmislena- učenje jezika u zreloj, čak i u poznoj dobi mijenja frontalni korteks u neuronskom sloju koji je specijaliziran za pamćenje, proces promišljanja i svjesnosti, ali i jedan specifično fini doživljaj jezika za koji je inače glavnina (centar) smješten u lijevoj polutci .

Studija objavljena 2012. godine (Johan Martensson: Growth of language-related brain areas after foreign language learning) ukazuje na mjerljive promjene opisanog tipa, a ispitivanja su potvrdila i opći napredak na planu pamćenja i razmišljanja, drugim riječima- čovjek kroz učenje jezika doživljava preporod u razvoju mentalnih sposobnosti što je zapravo revolucionarna novost koja poništava dogmu o zatvorenom ciklusu razvoja primarnih sposobnosti ljudskog uma.

Što se zapravo zbiva u mozgu odraslog čovjeka koji uči novi jezik?
Ukratko- pokreće se proces formiranja novih nervnih putanja i ako se prisjetimo da je već i spoznaja o mogućnosti stvaranja novih sinapsi kroz proces učenja izazvala veliki pomak u shvaćanju mogućnosti ljudi u odrasloj dobi, ovo je zapravo revolucionarno (iako i pretpostavljeno) otkriće. Samo po sebi ovo jeste nešto, ustvari to je velika i potvrđena vijest, ali pravi značaj procesa shvatimo tek kada ga sravnimo sa sličnim procesom u mladosti.

Naime, čovjek u zreloj dobi ima veliko iskustvo i bogatu arhivu sjećanja, nazovimo to mentalnom građom, a radi se dakako o neuronsko-sinaptičkoj mreži poznatoj kao konektom i proces stvaranja novih neuronskih putanja spontano stvara i nove sinapse što znači da su u ukupnosti cijela osobnost čovjeka mijenja, prilagođava se novim okolnostima, čovjek mijenja svoj doživljaj sebe i svijeta oko sebe!

Linguistic Relativity- teorija u kojoj osobnost čovjeka zavisi o jeziku kojim govori
Na neki način to znamo svi, materinji jezik predisponira, možda je bolje reći- pozicionira ljude u točno određenu kulturu. Ništa čudno, zaključiti ćemo, vjerujem opet svi, ali što biva kad učimo drugi jezik, zavirujemo li u drugu kulturu, a pri tome ne mislim na formalne spoznaje nego na uživljenost u drugu kulturu, događa li se to? Iznenađenje ili ne, ali događa se! barem tako kaže teorija! Više kao korisnu digresiju shvatite jedan zanimljiv podatak iz studije na McGill University u 2013. godine i u kojem stoji da specifične promjene koje su zapažene kod odraslog “učenika” nisu evidentirane i kod djece koja uče drugi jezik, ali mene osobno to nimalo ne čudi, a zašto- pa već sam napisao zašto!

U već navedenoj studiji opisani su i primjeri koji inače na mentalnoj skali kotiraju razmjerno nisko, ali imaju neobično jake i dugoročno značajne učinke na osobnost, na primjer doživljaj boje. Pretpostavimo da učite Japanski i ono što vam vjerojatno neće promaći to je jedna zgodna posebnost- posebni nazivi za neobično velik broj nijansi i kako ti nazivi imaju i kulturološke konotacije neizostavno će zahvatiti i malo promijeniti, ustvari proširiti način na koji vidite i tumačite svijet oko sebe. Naravno, neki jezici sažimaju pojam boje, na primjer u Africi,  Himba imaju jezik u kojem su nijanse plave i zelene označene kao da su jedna boja. Zašto to mijenja kulturni diskurs čovjeka vjerujem ne treba posebno tumačiti. Zapravo, svaka od pojedinosti koje se spominju kao pozitivni učinci sama za sebe nije vrijedna prave motivacije, ali ono što se nudi kao ukupan učinak svakako jeste jer razlozi su sinergijske prirode.

Kako učiti drugi jezik?
Uhodan, nazovimo ga “školski način”, učenje stranog jezika u principu izvodi po šablonskoj shemi i slijedi klasičan obrazac u kojem se učenika paralelno podučava primjerima, pravilima i analizi gradiva, no to je za jezičnu materiju ustvari izrazito neučinkovita metoda u kojoj se rasipaju resursi, prije svega vrijeme jer čovjek nije antropološki pripremljen za takvu recepciju materije, prirođena mu je asimilacija, upijanje ili kako Stephen Krashen u svojoj “Ulaznoj Hipotezi” navodi “the acquisition of language”. Ulazna hipoteza je četvrta po redu u kompletu koji čine ukupno pet hipoteza o učenju jezika i da ne razvlačim previše ovaj odlomak, samo ću reći da je formulacija oštroumna- školski način podučavanja (in classroom) zapravo učenike uči “o jeziku”, a ne jezik!

Krashen je rad objavio 1985. i ima karakter znanstvenog rada, ali mislim da bi napravili veliki previd ako bi nam promaklo nešto što postoji još od 1929. godine- sustav učenja Assimil koji je u bitnim crtama  zasnovan upravo na asimilaciji, a ne na podučavanju jezika. Možda se čini kao nešto teško u materiji, ali principi ovakvog “učenja” su ustvari nevjerojatno jednostavni: morate ostvariti komunikaciju u situaciji i sadržaji koji se referiraju na situaciju sami od sebe će naći put prema pravom mjestu u znanju “učenika”.

Dakle, jezik ne treba učiti koristeći metode i načine učenja znanosti i povijesti već ga treba upijati “pobiranjem” građe koja se pojavljuje u specifičnoj situaciji i zato se asimilacija temelji na “davatelju” i “primatelju” u stvarnoj situaciji (u slučaju djeteta) ili insceniranoj situaciji (može čak i samo zamišljenoj) situaciji u koju se mora odrasli “učenik i učitelj” zamisliti, točnije uživjeti.

Nesvjesnost učenja je ključni koncept učenja asimilacijom
Ulazna hipoteza precizira nesvjesnost u procesu učenja što je nešto dijametralno suprotno klasičnom načinu učenja u kojem je svjesnost bitna i praktički neophodna. Empirija je potvrdila uspješnost Krashenovog koncepta i testiranja prema IELTS (International English Language Testing System) pokazala su da “učenici” u razmjerno kratkom roku postižu najviši rang (band), preciznije Ekspertni Band 9 (Expert User- Has full operational command of the language: appropriate, accurate and fluent with complete understanding).

Ovdje se neću upuštati u pojedinosti metodike koja slijedi iz nekih Krashenovih naputaka, ali tek da se zna- učenje se mora odvijati na “sceni” (‘where the action is’) a ako se netko od čitatelja zainteresira za materiju, uskoro ću na HeraZnanje portalu objaviti i članak u kojem će biti više o ovoj zbilja uspješnoj metodici, ali i inače, jezici će biti nešto iz redovite tematike ovog portala pa koga zanima, preporučam da nas prati i tu i tamo možda “naleti” i nešto poticajno i korisno ili barem zanimljivo 🙂 

The Input Hypothesis: Humans acquire language in only one way- by understanding messages, or by receiving ‘comprehensible input’

Ulazna Hipoteza: Ljudi usvajaju jezik na samo jedan način- razumijevanjem poruka ili preuzimanjem dostižno razumljivog sadržaja

 

Zvonko Žuvela

HeraZnanje

 

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom