Slobodanka Đuderija, razgovor: “Ljubav me skoro života koštala!”

 

 

 

BOBA

 

 

 Čega se iz djetinjstva sjećate kao lijepog, čega kao ružnog i tko je bio, tada, za vas najvažnija osoba?

Najlipši dio mog djetinjstva se odvijao u Šibeniku, di sam rođena i di sam živila eto nekoliko godina djetinjstva. Imala sam babu i didu koje sam puno volila. Oni su mi za cili život ostali mjerilo ljudskosti i časti. Bili su toliko časni i pošteni da su mi, iz današnje perspektive, skoro pa nestvarni. Ali nisu samo njih dvoje moje djetinjstvo činili lipim. Živili smo u kući koja je uvik bila puna ljudi, ostalih članova familije, bučnih, temperamentnih, sklonih svakakvim škercima. Rasla sam u buci satkanoj od živih diskusija i puno smijeha. To je bila buka koja je davala osjećaj sigurnosti, osjećaj da je sve u redu. Možda zbog toga danas ne mogu zaspat kad vlada potpuna tišina. Najvažnija osoba bio je moj dida, on je bija čvrsta stina,  moja rodica Mirjana – ona je bila, i još uvik je, hodajuća dobroćudnost i smijeh. I, naravno, moj brat, moj ratni drug.

Kada smatrate da je djetinjstvo prestalo?

Kad smo iz Šibenika preselili u Split. Zamisli, u Šibeniku sam odrastala okružena mnogobrojnim članovima familije, uvik je neko bija tu, uvik je neko brinija i pazija. Kad smo preselili, najedanput sam morala odrast, starci su radili, nas čuvale nekakve tete, nema te ko ispratit u školu, spremit doručak… Mislim, ima, al’ nije to – to. U Šibeniku bi mi baba ujutro prvo splela pletenice, onda bi mi skuvala bilu kavu, Divku. Potom bi me, kad je bilo vrime za krenit u školu, ispratila do ceste, rekla “Ajde sunce babino” i dugo mahala. Ta scena, ta cesta, i ta žena, to je bila toplina, bezbrižnost, spokoj.

 

 

 

Što mislite, čemu djetinjstvo služi?

Zasad, još ničemu. Jednog dana će valjda služiti tome da ljudi shvate da su djeca savršena, čista bića. Anđeli. Da se ne rađaju ni loši ni zločesti, nego to mi od njih napravimo. Nekad čak i ne znamo kad im činimo loše, kad im stvaramo rane od kojih neke nikad ne zarastu. Toj est, često to ne znamo. Griješimo puno, ali ne zato što smo loši, nego zato što su i nama naši to radili, bolje ne znamo. Ovdje si dotakla temu na koju sam žestoka i teoriju koju branim životom – djeca su OSOBE, i svaki udarac i gruba rič ih bole i ponižavaju kao i nas. Kad to shvatimo, ovaj svijet bi moga postat puno bolje misto.

Ovim odgovorom otvorili ste temu odgoja. Podigli  ste jedno ljudsko biće. Jeste li zadovoljni postignutim, što mislite da ste mogli i trebali bolje? Koji bi bio vaš savjet mladim roditeljima? Koliko se razlikuje način na koji ste vi odgajani od načina na koji ste odgajali svog sina. Što vam je smetalo kod vaših roditelja, što ste im predbacivali, na čemu ste im zahvalni?

Zadovoljna sam, ali kad sad analiziram svoje postupke, s odmakom, mislim da sam mogla i trebala puno bolje. Što sam to mogla i trebala? Manje paničariti. Više uživati. Svi paničarimo kad postanemo roditelji. U toj zbunjenosti, u tom strahu pred ogromnom odgovornosti, ne slušamo ni sebe ni dijete, nego u panici posežemo za metodama naših roditelja. Jer ne vjerujemo sebi, jer sumnjamo da je “samo ljubav dovoljna”. A, dovoljna je. Problem nastaje pri definiranju te ljubavi. Svake, a roditeljske pogotovo. Ako sam uopće kompetentna nekome davati savjete, onda bih savjetovala – PUSTITE ih. Pustite ih da istražuju, da griješe, da padaju. Ne trčite za njima vičući “Pazi, past ćeš!”. Budite blizu, pratite, ali ne zaustavljajte ih. Naravno, osim ako baš riskiraju život i zdravlje. A ništa od toga ne riskiraju ako se zaprljaju, ako se uvale u lokvu vode, u blato, u prašinu. Dopustite, pobogu, djeci da se zaprljaju! Način na koji sam ja odgajana i odgoj mog sina. Pa, nastojala sam učiti na greškama svojih roditelja. I, prije svega, nisam vjerovala u kazne, u udarce. Sina sam udarila možda jednom ili dva puta, kad je imao oko 5g, i do kraja života će me to grist. Udaranje je užasno pogrešno. Čak i ono “lagano”. Udarci su poniženja. I dalje, nikada nisam prisiljavala sina da jede, a pogotovo da jede ono što ne voli. Moja stara tvrdi da se svako zdravo dijete rađa sa nagonom za preživljavanje, a prehrana spada u jedan od tih nagona. Ako dijete odbija hranu, treba istražiti prvo radi li se možda o nekom organskom poremećaju. A ako se ne radi o tome, onda trebamo vidjeti gdje se nalaze psihološki razlozi. Dalje, kad je moj sin dobio prvu jedinicu u školi, odvela sam ga na pizzu, da proslavimo. Htjela sam mu pokazati da ima pravo na svoje loše dane, pa i na lijenost. Nikada, ali NIKADA ga nisam kažnjavala zbog rezultata u školi. I još nešto, nikada mu nisam lagala. I da, nikada ga nisam učila da “poštuje sve odrasle”. Nego da poštuje samo one odrasle koji zaslužuju njegovo poštovanje. Svojim roditeljima danas ne predbacujem više ništa, samo mi je žao što nisu znali ni sebi ni meni moje odrastanje učiniti lagodnijim, vedrijim, jednostavnijim. Na čemu sam zahvalna? Mojoj staroj zbog njene nevjerojatne potrebe, i sposobnosti, da svakom putniku otvori vrata… Da pomogne, nahrani, ohrabri svakoga tko joj doluta na put…

 

 

 

Kažete “učila sam ga da poštuje one odrasle koji to zaslužuju”, kakvi odrasli zaslužuju poštovanje? Koja su to djela kojima ste vi zaslužili poštovanje? Svoje, obitelji, zajednice, partnera, prijatelja? I što na koncu, učiniti i kako se ponašati prema ljudima koji to “ne zaslužuju”? Imaju li i oni pravo na svoje “jedinice”?

Odrasli koji zaslužuju da se moje dijete s poštovanjem odnosi prema njima su oni koji se s poštovanjem odnose prema njemu. Vrlo jednostavno. Moj stav proizlazi iz činjenice da tako mnogo odraslih zaista ne zaslužuje poštovanje, a kad djeci govorimo o poštovanju odraslih, nekako kao da generaliziramo i kao da taj pojam “odrasli” garantira nekakvu moralnu ispravnost. Na kraju krajeva, odrasli su ti koji vode ratove, ubijaju, zlostavljaju, kradu i lažu. Zato mislim da djecu treba učiti selektivnom poštivanju i poticati ih da koriste vlastitu glavu i kriterije. Čime sam ja zaslužila poštovanje? Obitelj, zajednica, prijatelji? Ovo je široko pitanje, a iskreno, ne može se tek tako zaokružiti. Ono što jedna osoba kod mene poštuje, druga možda prezire. I obrnuto. Ne znam kako se zaslužuje poštovanje zajednice, oduvijek sam bila izraziti individualac i pojam “zajednica” mi je poprilično apstraktan. Ako bih htjela istaknuti neku svoju stranu koja bi mogla biti pozitivna, onda je to možda iskrenost. Ali samo možda. Jer, nisam uvijek ni iskrena, nije nitko od nas. I što na koncu, učiniti i kako se ponašati prema ljudima koji to “ne zaslužuju”? Imaju li i oni pravo na svoje “jedinice”? To je stvar pojedinca, i kao što sam već rekla, svatko ima vlastite kriterije za poštovanje ili izostanak istoga. Ima li netko pravo ili ne na jedinice, o tome mogu razmišljati samo do one crte koja se zove moj osobni integritet – emotivni, psihički i fizički. Puna sam razumijevanja do trenutka kad se moram braniti ili zaštititi sebe ili svoje dijete. U principu, kad “naletim” na neku izrazito neugodnu ili agresivnu osobu, sklona sam pomisliti “Jadan čovik, ko zna šta je proživija u djetinjstvu”. To razumijevanje, ili bar pokušaj razumijevanja mi pomaže da ne uzgajam, bar ne na duži rok, negativne emocije u sebi. Međutim, razumjeti uzroke nečijeg ponašanja ne znači da mu moramo dopustiti da nas ugrozi, na bilo koji način.

Što vi poštujete kod ljudi, to jest kakve osobe poštujete?

Poštujem ljude koji drže do svoje riječi, ili, kako bi to u Splitu rekli, “čija rič piza”. Neobično me impresionira ta osobina.

 

 

 

Ljubav, ali ona klasična, Ona i On. Prva ljubav, prva prava ljubav, nesretna ljubav, velika ljubav, zadnja ljubav i ona kojoj se još nadate.

Ljubav, kažeš. Sad mozgam kako da ti odgovorim a da ne kažem ništa. O ljubavi se, uostalom, može najljepše šutjeti. Nisam navikla na ovako intimna pitanja, ali, ne mogu reći da nije i izazov. Prva ljubav… Imala sam nekih 16 godina. I voljela sam tu osobu oko 4-5 godina. Ja sam ti maratonac, kad volim. Možda mi je najlakše pisati o mojim ljubavima tako da ti pokušam reći zašto sam voljela neke muškarce. Dakle, ta, prva ljubav, ono što me privuklo tom čovjeku, bila je plemenitost i dobrota. Bio je to čovjek koji je bio neizmjerno nježan prema cijelom ženskom rodu. Od one vrste muškaraca koja lako sklapa prijateljstva sa ženama, čak i sa onima s kojima je bio u ljubavnoj vezi. I ta njegova nježnost u ophođenju… pogotovo sa mnom, on kao da je na mom čelu čitao natpis “Pazi, lomljivo.” Voljela sam ga onako kako se voli kad imamo 16. S povjerenjem. To povjerenje nikada nije iznevjerio, mada je on prekinuo vezu, na kraju. Ali, naravno, ostali smo prijatelji godinama poslije. Godinama, sve dok nije umro u trideset i nekoj od predoziranja.

Velika ljubav… je možda i ona nesretna, mada je ne vidim kao nesretnu, jer kad ti netko u životu priušti toliko emocija i zanosa, možeš prije reći da si sretan što si tako nešto mogao iskusiti. Neki ljudi cijeli život za to ne dobiju priliku. Dakle, ta ljubav me je skoro života koštala. U smislu da, kad je bilo gotovo, ja nisam došla sebi dugo, predugo. Ta ljubav je bila zastrašujuća. Nikoga se ne bi smjelo toliko voljeti. Zvučat će apsurdno, ali tu ljubav sam izgubila zato što sam previše voljela. U stvari, obožavala. A obožavanje nije dobro za vezu. Jer smjestiš nekoga na pijedestal, kao malo božanstvo, pa se više ne znaš normalno ponašati. A upravo to se događalo. S obzirom da sam bila svjesna da previše volim, nastojala sam to nekako sakriti, pa sam išla u drugu krajnost, i pokazivala premalo. Možda se varam, ali imam osjećaj da je on imao isti problem. Na kraju nam je to presudilo. Ponos.  A zašto sam ga voljela? To u biti i ne mogu verbalizirati. To je imalo neke veze sa svemirom, s magijom, s čudima. Ta me je priča tako tresnila i tako rastavila na atome da poslije više nikad nisam mogla biti ozbiljnije povrijeđena. Ne znam kako bi ti to objasnila. To je kao da proživiš vlastitu smrt, pa se poslije više ničega ne bojiš. Kao da sam stekla neki imunitet. Nikada prije, ni poslije, nisam tako… Nisam tako koncentrirano promatrala brodove kad isplovljavaju iz splitske luke.

Zadnja ljubav je ona kojoj se još nadam. Sad već u izvjesnim godinama, drugačije gledam na neke stvari, naravno. Zrelost donosi određena saznanja, koja utječu na redefiniranje nekih kriterija. Mada, i ne mislim da sam imala određene, jasne kriterije kad sam se zaljubljivala. To se dogodi, zar ne, i sva naša uvjerenja lako padnu u vodu kad Amor nacilja strelicom. Ja sam jako romantična po prirodi. Pa me onda to ponekad zbunjuje, upitam se odakle mi to. I dokle će. I jesu li možda sve moje ljubavi bile izmišljene, iz potrebe, one pjesničke, da svijet i život učinim čarobnijim mjestom. Zna se da pisci vole fikciju. Koliko su moje ljubavi posjedovale realnih kvaliteta, koliko su zaista bile fatalne, a koliko je moj mozak nadogradio da bi udobnije i lakše čarobirao? Nisam sigurna da uopće želim to ikada saznati…

Hvala na iskrenosti, lijepo ste to rekli. Nakon ovih romantičnih dubina teško mi je usredotočiti se  na naredno pitanje, no možda bi ekvivalent ljubavi bilo vaše pisanje. Ima li ono jednaku specifičnu „težinu“, to jest značaj, kao i ljubav, za vas?

Pa, ako ljubav podrazumijeva strast, a trebalo bi, onda mogu reći da je moja velika ljubav, moja strast, bilo čitanje. Čitala sam puno, od momenta kad sam naučila sva slova, čitala sam manijački, kao da mi je to nekakav kompulzivno-opsesivni poremećaj. Po noći, po danu, po čekaonicama, u vlakovima, autobusima. Pisanje mi nije bilo ni u primisli, kao ambicija ili plan. Pisala sam jer me tako išlo, jer sam imala potrebu pisati, i nema ništa mistično u cijeloj toj priči. Sve ono što je došlo kasnije, meni je, najiskrenije, bilo iznenađenje. I još uvijek je. Mislim da je možda stvar u tome što ja volim pričati, prepričavati. A pošto ljudi nisu uvijek raspoloženi za slušanje, vjerojatno mi je zapisivanje onoga što sam htjela ispričati bilo zgodna alternativa. Veliki sam promatrač. Mogu satima, ali doslovno satima, iz nekog kutka promatrati ljude, trenutke, pokrete, poglede. Znatiželjna sam, to me valjda tjera na promatranje, a promatranje na pisanje. Ne može čovjek sve te impresije držati u glavi i hodati okolo prenatrpan, treba to iskrcati negdje. Tako ja iskrcavam, koristeći se obilato humorom. Mada, mogu reći da humor nije moje književno sredstvo, prije, rekla bih, sredstvo preživljavanja. Ne znam kad je to točno počelo, ali u jednom trenutku sam shvatila da me humor može elegantno provesti kroz puno neugodnih ili teških, mučnih situacija u životu. Uvijek kada mi je neugodno, ili kada ne znam što bih, posegnem za humorom. Mogu reći da cijeloga života tragam za smijehom. Vlastitim, i tuđim. Volim nasmijati ljude, a obožavam ljude koji mene nasmiju. Pisanje mi je omogućilo da nasmijem puno ljudi, i kada mi netko kaže “Baš si me nasmijala” osjećam neizrecivo zadovoljstvo, to mi je najdraži kompliment kad je moje pisanje u pitanju.

 

 

Svaka situacija ima dva lica. Odradili ste samohrano roditeljstvo. Što je u tom zadatku najteže a što je ono lijepo što se možda i malo napominje?

Najteže je kad je noć i kad ti je dijete bolesno a ti nemaš nikoga s kim bi podijelila zabrinutost i tjeskobu. Što je lijepo? Lijepo je sve ono što je lijepo i kad nisi samohrani roditelj. Ljubav, posvećenost jednom ljudskom biću. Lijepo je i to što postaneš “ekipa” s tim djetetom, bliskost koja proizlazi iz borbe s egzistencijom kad si prepušten sam sebi i kad su sve odluke samo tvoja odgovornost. Rizik samohranog roditeljstva je potencijalno stavljanje prevelikog tereta na leđa djeteta. Jer samohrani roditelj nekad zabrazdi u ono “Ti si mi sve na svijetu”, ili “Ti si mi sve što imam”, upravo zbog samoće. A reći djetetu da ti je sve na svijetu, to mu stvara osjećaj odgovornosti za tvoju sreću. Sjećam se jednom prilikom, kad je moj sin imao oko 16 godina. Krenuo je vani, sav sretan, na neku feštu s prijateljima. Ispratila sam ga do vrata i poželila mu da se lijepo provede. On je krenuo, a onda stao, pogledao me i upitao “Mama, ti ćeš sad bit sama cilu večer. Mogu ja i ostat doma, ako oćeš?”. Majko moja, u tom trenutku sam shvatila dvije stvari. Prva je to kako su djeca dobra stvorenja. Druga, kako nekad i ne znajući izazovemo u njima taj osjećaj odgovornosti za našu sreću i da moramo paziti, jako paziti da ne odrastu s osjećajem krivnje, s osjećajem da nas moraju „čuvati“.

 

Zaključujem iz vaših statusa po društvenoj mreži da sada radite. Znači prošlo je vrijeme neimanja. Je li vam teško s obzirom da je posao turističkog vodiča fizički zahtjevan? Padne li vam na pamet koji put- Evo Boba, opet tebe teži dio zapao-?

Bude mi teško bezbroj puta. Ali s druge strane, to je posao kojeg sam radila i prije, u mlađim godinama, znači nije da nisam znala što me čeka. Spašava me to što volim taj posao, jer on uključuje komunikaciju s ljudima i pričanje, moj najdraži sport. Vrlo ozbiljno shvaćam moju ulogu nekoga tko predstavlja svoju zemlju pred strancima. Možda su mi najteži trenuci posla kad me turisti krenu ispitivati o ratu. Tad mi se zna dogodit da mi se stisne grlo, pa mi treba nekoliko trenutaka jake koncentracije da se umirim i pokušam iznijeti činjenice bez da me preplave emocije. Tad shvatim koliko snažno rat obilježi čovjeka i koliko se u sebi, negdje zaista duboko, nikada ne pomirimo s tim apsurdom koji nam se dogodi i osakati nam živote, na ovaj ili onaj način.

 

 

Što mislite kada će se regija izvući iz gliba siromaštva? I hoće li uopće? I iz podjela, vraćanja na staro, na bolno?

Hoće, samo što u tome ti i ja sigurno nećemo uživati, nego, otprilike, djeca naše djece. Uvjerena sam da se ljudska svijest, globalno, mijenja na bolje, samo što je to jako spor proces. Tako će jednom pozitivne promjene “pogoditi” i Hrvatsku. Sad se osjećam k’o Baba Vanga.

 Što vas najviše smeta trenutačno u Hrvatskoj, a što smatrate da je lijepo, dobro i pohvalno?

Smeta me što pristajemo. Na sve. Na nacionalizam, fašizam, gubitak radničkih i ljudskih prava općenito, na smanjivanje socijalnih prava, na lošiju medicinsku skrb, to jest na skupu medicinsku skrb, pristajemo na FINU i blokade i ovrhe, deložacije, siromaštvo , robovlasništvo i biranje „manjeg zla“. Mislim da ovaj narod ipak zaslužuje puno bolje od tog manjeg zla….  Što je dobro i pohvalno? To što se u velikim frkama i humanitarnim akcijama pokaže da u ovoj zemlji ipak živi puno dobrih i plemenitih ljudi. Samo bi trebalo stvoriti okolnosti, sretne, da to češće i pokažu. Isto tako, vjeruj mi, kad radim s turistima, ima trenutaka kad pomislim da smo mi, u odnosu na njih, bogovi.  Znam, to je subjektivno i pretjerivanje je, ali ipak, ipak, dobri smo.

 Što bi voljeli da mladi ljudi znaju, što bi im poručili?

Poručila bih im da traže, i pružaju dobrotu. Ljudskost. Da vole. Da putuju, istražuju, upoznaju svijet da bi  sebe i druge više voljeli, i poštivali…

 Što se još nadate da bi vam život mogao donijeti?

Nadam se nekakvom egzistencijalnom smirivanju. Namučih se, brate, zadnjih dvadesetak godina. Malo sam umorna od toga… Voljela bih da se ne moram toliko boriti, pa da mogu, napokon, mirne duše pisati.

Je li vas uspjeh iznenadio?

Dakle, da, uspjeh me je iznenadio. Kao prvo, zato što se nisam planirala baviti pisanjem. Kao drugo, nikada sebe nisam previše ozbiljno shvaćala. Ni u čemu, pa tako ni u pisanju. Iznenadila me prva knjiga, isto tako i druga. Ako bude i treća, valjda ću se do tad već naviknuti.

Kada bi mogli birati, kako bi odabrali umrijeti?

Ha. Bezbolno

 

 

 

Hana Konsa

fotografije: privatni album Boba Đuđerija

HeraZnanje

 

Odgovori

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom