Splićanka Nataša Dragnić- ljepotica bez zagrljaja!

 

 Nataša Dragnić

 

 399933_523489881047106_1505836980_n

 

Nataša Dragnić, Splićanka, književnica, ljepotica, majka, diplomatkinja, profesorica, kći, sestra… žena čiji je roman preveden na 28 jezika u iskrenom i emotivnom razgovoru za HeraZnanje o: odrastanju u Splitu, životu u Njemačkoj, obitelji, romantici, kreativnom stvaranju, izdavačima, i ono najvažnije, o zagrljaju kojeg nema….ali će sigurno doći!

 

 

Ako bi se na trenutak vratile u prošlost, kakvo je bilo djetinjstvo u Splitu?

 

Sretno. Nedjeljne šetnje s ocem po Marjanu, njegove priče i bezuspješni pokušaji da me nauči procijeniti količine ili udaljenosti ili visine. Majčino krilo i tužne pjesme s radija. Bajke s gramofonskih ploča. Lijena kupanja na Mornaru, užareni asfalt na povratku, žurno , ručak točno u dva sata, razdragana skrika ispod prskalica na travi ispred kuće. Vruće ljetne večeri i cijelo susjedstvo na klupama i zidiću, osjećaj zajedništva i pripadanja i sigurnosti. Život u palačama od kartonskih kutija i odlazak na ručak u smjenama. Winnetou i Old Shatterhand između tek zasađenih stabala iza kuće. Zabranjeno penjanje na garažu. Turska kula, najmističnije mjesto na svijetu. Nedjeljna jutra u roditeljskom krevetu. Skakanje po madracima. Zimsko igranje na „laštik“ u kuhinji. Beskrajni niz neuzvraćenih ljubavi. Miris svježe izglačanog rublja i pečene koke. Blitva ponedjeljkom. Jedno malo žuto pile na navijanje…

 

Do kojeg događaja u vašem životu je djetinjstvo trajalo?

 

Vjerojatno do odlaska na fakultet u Zagreb. Iako se sjećam, ne sasvim bez stida, da sam s dvadeset i četiri godine i nakon dvije godine ozbiljne veze s mladićem, kojeg sam jako voljela i već planirala zajedničku budućnost, na nonšalantno pitanje roditelja kada ce biti vjenčanje briznula u plač i kroz jecaje samo uspjela reći da se nikada neću udati jer onda više neću biti njihovo dijete.

 

 1932658_623380974419125_7674904062931758836_o

 

Pamtite li kakav ste zanos i razmišljanja imali kao djevojka što se tiče očekivanja od života?

 

Red carpet. Pozornica i reflektori. Hollywood. Oscar u ruci i dirljivi govor zahvalnosti. Bestseller romani. Beskrajne priče. Velika uzbuđenja. Sve veliko veliko. Velike ljubavi i strasti. Svijet na dlanu. Razredi puni zainteresiranih očiju željnih znanja, učenici i ja, druga majka i drugi otac, najbolji prijatelj, osoba od povjerenja, čuvar tajni i rješenje svakog problema. Ni manje ni više.

 

Studij u Zagrebu germanistike, romanistike, magistratura iz književnosti i diplomatska škola u Zagrebu i Berlinu. Zašto diplomacija? Što je za jednu buduću književnicu bilo privlačivog u diplomaciji?

 

Putovanja! Spoj putovanja, stranih jezika, kulture i zanimljivih ljudi bila je ideja vodilja. Ali veoma brzo sam shvatila da sam bila izuzetno naivna i da je tada (nadam se da se to promijenilo), u vremenima kada je Hrvatska još bila u povojima, jedino mjesto ženi bez jakog političkog tj. stranačkog zaleđa bilo mjesto sekretarice ne baš sposobnim ali zato izuzetno samovažnim konzulima ili veleposlanicima. Nakon pola godine oštrenja olovki u kabinetu tadašnjeg ministra i uspostavljanja telefonske veze izmedu njega i njegovih bivših kolega liječnika u Švicarskoj, dala sam otkaz i vratila se đacima i školskoj ploči. No nikad nisam zažalila ovaj kratak izlet: zahvaljujući diplomatskom tečaju u Berlinu upoznala sam budućeg oca mog djeteta.

 

10494941_669572309788275_5500140830146088521_o

 

Kako bi opisali svoju radnu biografiju? Vaša prva knjiga prodala se u čak 28 zemalja no uspijevate li živjeti od pisanja? Ukratko- muke po piscu.

 

Radna biografija ispunjena je voljenim djelatnostima. Jedna od njih je pisanje. Moja prva knjiga „Jeden Tag, jede Stunde“ („Svaki dan, svaki sat“, Fraktura 2012) objavljena je u Njemačkoj 2011., par dana nakon sto sam napunila 46 godina. Nikad nije kasno za ostvarenje snova. Katkad stvarnost bude čak i bolja, kao u mom slučaju. No nije sve uvijek išlo glatko. 2008. sam odlučila da je dosta bilo punjenja ladica i da želim vidjeti je li to što radim, pišem stvarno dobro ili samo meni dobro. Odlučila sam se na put do knjige u knjižari, sudjelovala na nekoliko seminara gdje sam dobila sve informacije o tome kako naći izdavača – i to je samo biznis sa svojim specifičnim normama i pravilima – i kada sam 2009. dovršila svoju priču o Dori i Luki iz Makarske, krenula sam tim putem. Prvi i jedini izdavač kojeg sam kontaktirala bio je oduševljen ali nije imao „Bauchgefühl“ (gut feeling) i zbog toga odbio rukopis. Nakon toga i nakon kratke računice (koliko izdavačkih kuća, koliko urednika i koliko Bauchgefühla!!! 😉 ) odlučila sam angažirati književnog agenta. Ali naći agenta je možda još teže neko izdavača, jer agent uzima samo tekstove za koje je siguran da ih može prodati budući da tek kada proda rukopis zaradi i svoju proviziju. Deveti agent kojem sam pisala i ponudila probni tekst je bio toliko oduševljen da nije mario što se moj roman ne može svrstati ni u jednu jasnu kategoriju (što izdavači traže pogotovo kod nepoznatih autora) već je između „Ernst“ (ozbiljne književnosti) i „Unterhaltung“ (zabavne književnosti). Niti dva mjeseca nakon što smo nas dvoje potpisali ugovor, ugledna izdavačka kuca DVA iz Münchena je kupila moj rukopis koji je još prije objavljivanja bio prodan u 23 zemlje. 2013. izašao je moj drugi roman „Immer wieder das Meer“ (u Srbiji pod naslovom „Zauvek more“, Laguna 2013) u kojem između ostalog govorim o smrti mojih roditelja. Trenutno imam dva rukopisa na tržištu koji traže odgovarajućeg izdavača. Iako sam nestrpljiva, uvjerena sam da će se pravi izdavač pojaviti u pravo vrijeme. U međuvremenu ja dalje pišem, a što bih drugo.

 

Je li vam pisanje dalo ono što ste od njega očekivali?

 

Pisanje je uvijek bila potreba, ne samo emocionalna i intelektualna već i fizička; način da isprobam i iskusim sve što u stvarnom životu ne mogu ili ne želim ili čega se plašim; da završim priče onako kako ja to želim; da se igram svemoćnog Stvoritelja i budem „puppet master“; da živim bezbrojne živote – da „idem tamo gdje je sve po mom“. No to ne funkcionira uvijek tako, nije autor jedini kreator svojih priča – i likovi imaju što za reći i odlučiti i učiniti. Što pisanje duže traje to samostalniji bivaju protagonisti – uvuku se piscu u prste i vode ih, usmjeravaju. To su najljepši trenutci, ta iznenađenja, ta samoživost likova koje ste stvorili i koji odjednom postaju odrasli i vode svoj život, kada ne možete prestati pisati jer ne možete dočekati kraj priče, uvijek pun iznenađenja. To je najdragocjeniji dar pisanja i ja sam beskrajno zahvalna na tom poklonu.

 

10712500_717925464952959_6916836924885115295_o

 

Vaš obiteljski i ljubavni život? Što znamo o njemu, ili što bi nam o njemu željeli ispričati?

 

Najčešće sam bila nesretno zaljubljena, još od vrtića. Uvijek sam htjela onoga koji mene nije htio, a ako me i zaželio, nije mi više bio interesantan. „Ne, nemoj mi prići…“ I tako do beskonačnosti. U neko doba sam pomislila da je to upravo ono što želim, kao da mi se sviđala dramatika tih godina punih suza i strepnje i čežnje i sumnje i patnje. Hrana za dušu. Sva sreća sam shvatila da dušu mogu hraniti i na druge načine – ne mislim na čokoladu, iako je ona obavila možda najveći dio posla 😉 – pa sam se počela više brinuti o sebi i svojim potrebama, počela sam raditi na ljubavi prema samoj sebi. To je priča bez kraja i to je lijepo. Tako da sam sad sretna sama od sebe i sama sa sobom, ne treba mi nitko da me čini sretnom. Jedina osoba koja mi fizički treba, bar s vremena na vrijeme je moj sin, već skoro odrastao, jednom i pol nogom već iz kuće, ali ipak: sve je još ljepše kada je on u blizini. Za sve drugo vjerujem da će se pojaviti na pravom mjestu i u pravo vrijeme, nisam u potrazi – znam da ću se bar još jednom zaljubiti ali ono, znate, sve u ma sto šesnaest! U milion, kao pravi tinejđer.

 

Kad je o ljubavi riječ i da o njoj morate reći sukus svojih „zaključaka“ što bi nam rekli?

 

Što god da kažem zvučat će banalno i kod mnogih izazvati kolutanje očima. Društvene mreže prepune su više-manje mudrih i premudrih misli i savjeta. Veoma bih željela da ljudi budu kritičniji i oprezniji prema tim svakojakim citatima, i onim autentičnima i onima koji to nisu; da sami promisle, da vide da li žele da to vrijedi i za njih, ima li to rečeno tj. napisano uopće smisla, bez obzira čija to misao ili uvjerenje bilo.
Ono što sam ja naučila i spoznala za sebe jest: Ljubav je život sam. Ona je hrana i zrak i voda koja nas održava na životu. Ona je naša najdublja, najiskonskija potreba. Gdje nema ljubavi ima rat i gladi i nasilja i bijede. Novaca ima više no što ga se može izbrojiti, hrana se uništava dok djeca gladuju – nedostaje ljubavi koja ne bi dozvolila da se to događa. I zato je neophodno da počnemo od samih sebe. Naučiti voljeti samoga sebe, to je cilj i smisao našeg postojanja. Eto, ništa novog. No to je moje najdublje uvjerenje. Moja uvjerenja i moje misli, moje riječi oblikuju moj život. Mislim da kada bi se svatko od nas bavio samoljubavlju ne bi bilo problema na svijetu. Jasno mi je da to zvuči prejednostavno, no to ne mijenja ništa na istinitosti toga. Ako volimo sebe, volimo i druge. Ako nekoga volimo, ne možemo ga povrijediti. Ako boli onda to nije ljubav. Radimo na sebi i produbljujmo ljubav i zahvalnost i dobrotu i riješit ćemo sve sukobe i probleme. Jednostavno ali ne i lako. Kao i u ljubavnim vezama. Mislim da je najvažnije ostati vjeran sebi, ne gubiti se i vjerovati da smo uvijek na sigurnom, uvijek dostatni sami sebi, da nikoga ne trebamo – i znati pri tome da je podijeljena sreća dvostruka sreća. Zato je ljubav u najširem smislu riječi moja tema kod pisanja. Ljubav i more.

 

10550001_696816177063888_5946314753695434298_o

 

Koja vam je „uloga“ u životu dominantna, majke, spisateljice, žene, radnice, društvenog bića?

 

Nakon iskustva proteklih par godina mogu bez oklijevanja reći da je biti majka za mene najvažnija uloga, da je moj sin moj apsolutni prioritet. Biti majka zadovoljava moje iskonske potrebe ljubavi, voljenja, davanja, skrbljenja – i to uza sva opterećenja, sukobe, svađe, brige, probleme, ljutnje, iritacije. Biti spisateljica zadovoljava moje stvaralačke potrebe: pisanje je za mene čista sreća, zadovoljstvo, samoostvarenje. Nikada nisam razumjela autore kojima je pisanje navodno tlaka i muka, koji se uvijek žale i kukaju – ako je tako, zašto to onda rade! Biti žena je prekrasno, nikada ne bih željela biti ništa drugo. Biti žena je za mene nešto iskonsko, povezanost s Majkom Zemljom, prirodom, izvorom života, seksualnost – i pri tome nisam zaboravila, ne mogu ni da hoću!, ni što godine znače za ženu. Budući da sam uvijek radila ono što volim, bilo kao učiteljica bilo u turizmu, biti radnica je sve u svemu veoma zadovoljavajuće, pogotovo ako je plaća dobra i ne moram raditi u timu i sama sam svoj šef ;-). Ne znam zašto i otkuda ali već od malih nogu imam jednu fiks-ideju: otići u Afriku i tamo pomoći gladnoj i bolesnoj djeci. To se za sada nije ostvarilo ali mala zamjena i utjeha za to mi je moj angažman u socijalnoj samoposluzi u Erlangenu, gradu u kojem živim. To mi pruža osjećaj da radim nešto dobro za društvo, da pomažem drugima, dijelim blagostanje u svom životu. Odjednom sam svjesna kako sve ovo zvuči izuzetno glatko, bez uglova i rubova, sve nekako pravocrtno. Što je daleko od istine – ali u mojoj je prirodi da, nakon sto se isplačem i izjadam, gledam pozitivno na život i vidim samo dobro ili barem svjetlo u tunelu, to je obavezno. Svjetlo u tunelu je minimum, sine qua non – u životu i u književnosti.

 

913954_522389544490473_166548095_o

 

I vi i sestra Daša Dragnić iznimno ste uspješne i omiljene. Kakav je bio odgoj koji vas je takvima oformio?

 

Hvala na lijepim riječima. Mješavina strogoće, nježnosti, podrške, kritike, brižnosti, velikih očekivanja, pohvala, kažnjavanja, rasprava uz zatvaranje prozora, ljutito odlaženje u sobu ali bez zatvaranja vrata a kamoli lupanja. Kada čitam svoj dnevnik iz tog doba… no najjači začin je sigurno bila ljubav. Osim toga smo mi imale jedna drugu i svedušno se pomagale i borile za ono što je druga htjela. Daša je meni kao mlađoj u mnogo čemu utrla put unutar obitelji i olakšala mnoge stvari, uvijek je bila veoma zaštitnička prema meni, htjela ja to ili ne, uvijek sam se bezuvjetno mogla osloniti na nju – i još uvijek mogu. S druge strane sam se ja baš zbog toga što sam bila mlađa tj. došla nakon nje naizgled tako savršene, morala od samog početka puno više boriti za svoje Ja: tako sam ja već jako rano znala tko sam i što želim biti. I moji su roditelji, kao i svi drugi, kao i ja kao majka, griješili, ali sam uvjerena da su stvarno u svakom trenutku mislili da rade za moje tj. naše najveće dobro – tako da im je sada, nakon godina rada na posljedicama, sve oprošteno. Srce i misli pune čiste ljubavi. Naučili su nas da mislimo svojom glavom i izbjegavamo mase. No mislim da je njihova najveća zasluga bila što nas nisu ni odgajali ni tretirali kao djevojčice, djevojke ili žene – već kao ljude, osobe. Nikad nisam čula da nešto ne mogu ili moram zato sto sam ženskog spola. Naučile smo promijeniti osigurač i ispeći kolač. Ni motor od auta nije bio tabu. Spol nije igrao ama baš nikakvu ulogu u našem odgoju, nije bio nikakvo ograničenje ni prepreka. Pa tako ni u našem daljnjem životu, odlukama, razvoju. I na tome sam im beskrajno zahvalna.

 

S kim ste se vi bolje slagali – s mamom ili tatom?

 

Slagala sam se ja i s mamom i s tatom, ovisno o dobi malo bolje s jednim malo bolje s drugim. No možda sam s tatom imala neku vrstu povezanosti i razumijevanja koja je meni više odgovarala. Naslijedila sam njegovu vrstu humora koju mnogi ne razumiju i lako se uvrijede. Sjećam se da smo sestra i ja često morale miriti konobare u restoranima nakon nekog očevog „vickastog komentara“… S tatom sam mogla biti više svoja. I majka i otac su mi jasno pokazali kakva želim i ne želim biti „kad odrastem“. Naravno da to ne funkcionira uvijek tako i groza je velika kada ih prepoznam u vlastitom ponašanju ili reakcijama koje mi se nimalo ne sviđaju i za koje sam bila sigurna da ih nikada neću napraviti. Bez da razmišljam: ono što mi je tata dao i što sam nakon njega rijetko dobila jest zagrljaj koji kaže „sve će biti dobro“! Ne treba mi više. To mi je bio kao priključak na benzinsku crpku, ili struju. Ono jedno mjesto gdje je svijet u redu, makar na trenutak. I sada će netko reći da to mjesto moramo pronaći u sebi, što je istina i s čime nemam problema. Ali taj zagrljaj! Taj fizički zagrljaj kada se utopite, nestanete u njemu…to još nisam uspjela simulirati, za to mi je potrebna druga osoba, po mogućnosti muška velika i jaka…Imam takvog jednog prijatelja ali se ne vidimo dovoljno često, njegov zagrljaj iscjeljuje…Kažu da su čovjeku potrebna 4 zagrljaja dnevno samo da preživi – pa vi sad vidite.

 

Nakon toliko godina života u Njemačkoj poželite li ikada sve ostaviti i vratiti se u Split?

 

Meni je u Njemačkoj jako dobro, sretna sam i ništa mi ne nedostaje…osim prijatelja i – mora. Što sam starija to je teže. Ne planiram povratak ali mogu zamisliti da ću se jednog dana vratiti – pisati mogu svugdje…

 

Što mislite o sebi? Koje su vaše vrline a što nedostaci? Koliko nas određuje priroda a koliko rad na sebi?

 

Uf. Ja mislim da sam zabavna, radoznala, impulzivna. Moj sin kaže da sam katkad totalno luda. Mušičava sam. Nisam lažno skromna. Nije lako sa mnom. Voljela bih biti fleksibilnija. Voljela bih biti tolerantnija. Kad mi netko nije drag, ne trudim se to baš sakriti. Ali ni kada nekoga volim. Mogla bih biti i malo strpljivija, ne bi bilo na odmet. Ali sam uporna, ne odustajem lako. Kad radim ono što volim, radim to s velikom predanošću i strasti. Dajem sve od sebe. Veliki sam ovisnik o harmoniji, trudim se izbjegavati sukobe, što nije uvijek dobro. Ono što ne volim raditi znam odgađati u beskonačnost. Ne držim ništa do kritike, mislim da ona nikud ne vodi, mene osobno sigurno ne. Lijepa riječ čini kod mene čuda. Osjećajna sam i osjetljiva, sentimentalna. Volim se smijati ali i zaplakati. To sam na moju mamu. Puno sam toga moja mama ili tata. Naravno. Ali i sve drugo u životu nas određuje i formira, ljudi, susreti, događaji, mjesta u kojima živimo. No kada sam prije puno godina počela raditi na sebi, mijenjati stvari koje mi se nisu sviđale ili za koje sam smatrala da su mi prepreke za život onakav kakav želim i vjerujem da zaslužujem, shvatila sam da sve to što nas određuje su zapravo misli, vlastite ili tuđe – a misli se mogu mijenjati. Sada sama biram svoje misli i usredotočujem svoju energiju i pažnju na ono što želim kako bih imala život koji želim. No još učim, još nisam iznad gromova i munja, tu i tamo me obori i koji potres… Ali uvijek ustanem i idem dalje u potrazi za svjetlom. Ne mogu drugačije.

 

 
11165073_830624373683067_2079629836944174402_o

 

Hana Konsa

 

HeraZnanje

 


 

Odgovori

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom