Vladimir Nemet: Kada počinje ljudski život?

 

 

 

 

 

Ljutnja i žalost kao početak života

 

 

Mnogi misle kako ljudski život počinje začećem, kada spermij oplodi jajnu stanicu. Poznato je kako se ubrzo po oplodnji formiraju organi što je dovoljno da u fetusu prepoznamo pravo malo ljudsko biće. Biologija je detaljno istražila sve kemijske reakcije i sve razvojne faze kroz koje fetus prolazi. Biolozi tvrde da znaju što se s malim čovjekom događa, gotovo da znaju kako se on osjeća i što misli.

No je li to zaista tako?
Može li biologija kao prirodna znanost tumačiti doživljaj ljudskosti? Nije li fenomen čovječnosti života područje istraživanja filozofije, posebno one grane filozofije koju poznajemo kao – egzistencijalizam? Vjerujem kako nije dovoljno poznavati sve kemijske reakcije nakon oplodnje jer ljudskost je određena nečim što uopće i nema veze s kemijskim reakcijama i razvojem organa. Sumnjam kako prirodna znanost može odrediti pojmove poput svijesti i savjesti, a baš su to pojmovi koji određuju ljudskost.
Imati ljudski mozak, ljudske organe i ljudski DNK još uvijek nije dovoljno da nekoga proglasimo ljudskim bićem.

Nakon oplodnje svaki je fetus živo biće, ali još je daleko od toga da postane ljudskim bićem. Na žalost, neće svako rođeno dijete postati čovjekom.
Za takvo što nije dovoljno biti začet, čak ni biti rođen.
Što je dovoljno?

 

Napuštena djeca

Ljudsko se biće od životinje razlikuje po tome što svoje ponašanje uči kroz odnos s okolinom. Životinje na svijet dolaze s urođenim instinktima, utjecaj okoline kod njih je veoma malen. Tako će pas i mačka, bez obzira na svoj odgoj, uvijek biti samo pas i mačka. Kod čovjeka je drugačije, možemo ga odgojiti da bude bilo što pa čak i pas ili mačka. Poznato je kako djeca koja prve godine svog života provedu u psećem ili vučjem čoporu posve preuzmu ponašanje i identitet psa ili vuka i nikada se više ne mogu posve uljuditi, postati čovjekom. Ta djeca ne mogu više naučiti jezik, ostatak se života sporazumijevaju životinjskim kricima i pokretima. Čak i kada ih ljudi odvoje od čopora i brinu za njih s puno empatije i razumijevanja, ta se djeca više nikada ne mogu posve uljuditi. Za njih su pojmovi ljudske svijesti i savjesti potpuna nepoznanica.

Na žalost ili na sreću, imati ljudske organe i ljudski DNK uopće nije dovoljno da fetus postane čovjekom.

 

Zapuštena djeca

Nije potrebno ići tako daleko i dati dijete psima i vukovima na čuvanje. Na žalost, znamo ljude s manje empatije od psa ili vuka i njihovo dijete neće postati čovjekom. Sociopati i psihopati imaju istu genetsku strukturu kao i svatko od nas, a ipak ih ne možemo doživjeti ljudskim bićima. Zapravo, i oni sami sebe ne doživljavaju ljudima.

Kako je to moguće, imati ljudske organe, imati ljudski mozak, imati ljudski DNK, ali ipak ne biti ljudskim bićem? Serijski ubojice o kojima često snimaju filmove samo na izgled djeluju ljudski. Bez savjesti, osjećaja krivnje i odgovornosti opasni su i moramo ih odvojiti od ostatka ljudskog roda.

Možemo se upitati – kako su postali takvim neljudima? Uvijek, bez iznimke, radi se o neopisivom zlostavljanju i zapuštanju u ranom djetinjstvu. Okolina, roditelji, u svom djetetu nisu vidjeli ljudsko biće, prema njemu su se ponašali kao da je stvar, objekt. Kako u njemu nisu prepoznali svijest, psihopat je nije ni stekao, kako prema njemu nisu imali savjesti, sociopat nema osjećaja za druge ljude.
Možemo zaključiti – ljudski život ne počinje začećem, ne počinje čak ni rođenjem. Biti začet ne znači imati svijest, biti rođen ne znači imati savjest. Mnoga rođena djeca neće nikada postati ljudi, za to je potrebno nešto mnogo više od organa, mozga i DNK.

 

Ima li nerođeno dijete tijelo?

Ljudski život je doživljaj, iskustvo, percepcija svijeta. Kako kaže filozof Maurice Merleau-Ponty: “Ljudsko je tijelo naš jedini medij za susret sa svijetom!”

Čovjek se ne rađa s tijelom, ljudsko se tijelo pomalo stječe u odnosu sa svijetom. Samo one dijelove našeg tijela koje je svijet prepoznao kao naše možemo zaista doživjeti kao naše. Samo oni osjećaji koji su prepoznati i prihvaćeni od svijeta, odnosno samo oni osjećaji kojima znamo ime i možemo ih izreći, zaista su naši.
Ljudsko tijelo je jezik.

Tijelo se može zrcaliti u ogledalu, ogledalo nam govori kako izgledamo. No njegovu unutrašnjost, sadržaj tijela, nitko ne vidi. Kako bi odrazili sadržaj tijela potreban nam je jezik, verbalni ili neverbalni. Kroz dijalog s roditeljem dijete pomalo otkriva i uči svoje osjećaje, svoje afekte, svoje tijelo. Kroz odnos s roditeljem ono pomalo svoje tijelo doživljava cjelinom. Bez odnosa tijelo se raspada, fragmentira, bez odnosa čovjek gubi svoje tijelo, ne živi.
Tako Maurice Merleau-Ponty kaže: “Ja živim u izrazu lica mog sugovornika, kao što osjećam da on živi u mom!”

Baš kao što bez “Lica Drugoga” ne možemo doživjeti vlastito tijelo, nećemo doživjeti ni vlastitu svijest ni savjest. Filozof Emmanuel Levinas kaže: “U ljudskom je licu sadržan sav smisao života!”

 

Jedinstvo u različitosti

Da je čovjek određen genetski i biološki tada bi se i genetske i biološke razlike očitovale u ponašanju. Ljudi s različitom genetskom strukturom ponašali bi se različito. Ljudi s drugačijim organima bili bi drugačiji. Međutim, nije tako. Muškarci i žene, bića s drugačijim organima i različitim genima posjeduju istu razinu svijesti i savjesti. Jednako su odgovorni i jednako doprinose razvoju ljudskog društva.
Isto vrijedi i za ljude različitih rasa, za bijelce, crnce i sve druge.
Spol i rasa ne utječu na inteligenciju, na razinu svijesti, na ljudsku savjest.

 

Kada počinje ljudski život?

Ljudski život ne počinje začećem, ne počinje rođenjem. On počinje tog trenutka kada se dijete prvi puta osjeti dijelom ljudskog roda. Kada prvi puta doživi sebe odgovornim za drugo ljudsko biće i kada prvi puta osjeti empatiju drugog ljudskog bića.
Nije se dovoljno roditi da bi se postalo čovjekom. Potrebno se roditi u ljudskom okruženju kako bi se ljudskost prenijela na dijete. Dijete koje se rađa van ljudskog društva nikada se neće razviti u čovjeka.

Ljudski život možemo odrediti kao svijest o sebi kao ljudskom biću. Ja bih rekao kako ljudska svijest i ljudska savjest ne idu jedno bez drugoga. Svijest dolazi isključivo kroz odnos s drugim ljudima kada spoznajemo njihov značaj. Svijest o drugim ljudima u nama budi brigu prema njima, stalo nam je do njih, čuvamo ih. Svijest o sebi bez odgovornosti za druge ljude nije moguća.
Kako kaže filozof Martin Heidegger: “Dasein ist Mitsein!” Time hoće reći kako je svako bivanje, svaki život, uvijek bivanje s drugima. Svijest je savjest!

To je početak ljudskog života, spoznaja kako postoji još barem jedno ljudsko biće slično meni, a koje ipak nisam ja. Život je ujedno i bolna spoznaja kako bez tog drugog ljudskog bića nema ni mene.
To je i spoznaja ograničenosti – ja nisam sve, trebam druge!

 

Kako se razvija svijest?

Svijest i savjest ne mogu se naučiti, ne mogu se imitirati. Potrebno je da nam netko pruži razumijevanje, da mu budemo važni, da se brine za nas. Tek tada možemo povjerovati da je preko puta nas živo ljudsko biće. A kada jednom odgovorimo na pitanje – Tko si ti?, znamo odgovor na pitanje – Tko sam ja?

Ljudskost se stječe razgovorom, verbalnim ili neverbalnim jezikom. Dijete se rađa s urođenom sposobnosti za razgovor, ali to nije dovoljno. S druge strane ono mora pronaći društvo, sugovornika za razgovor. Dijete ne razgovara riječima, ono razgovara tijelom, a najviše svojim licem. Prvi je razgovor dijalog dvaju lica. Roditeljsko lice priča svoju priču, dijete se na nju nadovezuje, roditelj odgovara i tako u beskraj. Dijete brzo otkrije kako njegovo lice utječe na lice roditelja, kako ima sposobnost mijenjati roditeljsko raspoloženje i ponašanje. To je početak brige i odgovornosti za roditelja, za svijet. To je početak ljudskog života – svijet brine za mene, ja brinem za svijet!
Tako za Heideggera medij u kojem se ostvaruje autentični bitak nije ni duh, ni materija već – briga! (Sorge)

 

Genetika

Možemo se upitati, zašto toliko ljudi vjeruje da je ljudskost određena genetski, organima, mozgom? Zašto toliko ljudi vjeruje kako je dovoljno imati razvijene organe i živčani sustav pa da se u njih useli duša? Možda zato što je za njih duša nešto materijalno, opipljivo, što ulazi u čovjeka poslije začeća, a izlazi iz njega nakon smrti. Možda žele vjerovati kako je duša besmrtna i na taj način zaobići užasnu spoznaju vlastite konačnosti i smrtnosti.

Spoznaja kako je ljudska duša polje susreta dvoje ljudi, mjesto prepoznavanja, prostor empatije, vjerojatno će uplašiti većinu ljudi. Što ako moj život od početka do kraja ovisi o Drugome? Što ako sam ovisan o njemu? Što kada ga više ne bude?
Ta se teška pitanja mogu preskočiti ako povjerujemo kako je naša ljudskost određena genetski, biološki. Tada će život zaista početi začećem jer mu nije potreban Drugi.

 

Teorije

Zanimljivo je kako postoje dva svjetonazora koja tvrde istu stvar – da život počinje začećem.
To su prirodne znanosti, s jedne strane, i religija, s druge.

Prirodne znanosti, biologija, kemija, fizika, tvrde kako se život krije u prostorima ispod ljudskog. U organima, stanicama, atomima. Ili negdje daleko u svemiru u nekoj drugoj galaksiji. Ogromna se sredstva ulažu u potragu za životom negdje u svemiru kao i u potragu za životom negdje u atomu. Ta bi sredstva spasila živote milijunima djece, ali znanost u njima ne vidi život.

Religija tvrdi kako život postoji u prostorima iznad ljudskog. Gradi crkve, osvaja svijet, širi svoje ideje. Baš kao znanost, ni religija ne vidi život u običnom čovjeku, u ljudskom dijalogu. Život dolazi od Boga, a ne iz čovjeka. Kao i znanost, ni crkva neće prodati svoje bogatstvo kako bi ga dalo gladnoj djeci Afrike, jer tamo nema života. Život je na nebu.

Ne čudimo se stoga, što je ideja da život počinje začećem ili rođenjem tako popularna. Ideja da je dovoljno imati ljudski DNK ili imati ljudsko tijelo da se u njega useli besmrtna duša. Ako je naše društvo polarizirano na “desne” i “lijeve”, one religiozne i one kojima je religija znanost, možemo se upitati, tko uopće vjeruje u čovjeka?

 

Egzistencijalizam

Kako ja to vidim, jedina filozofija koja život vidi u odnosu sa svijetom, u ljudskom dijalogu jest – egzistencijalizam. Filozofi egzistencijalizma: Kierkegaard, Nietzsche, Heidegger, Buber, Levinas i mnogi drugi znaju kada počinje ljudski život. Baš kao i suvremeni psihoanalitičari: Kohut, Stolorow, Atwood, Trevarthen, Tronick i drugi. Za njih je život intersubjektivno polje, hermeneutički krug uzajamnog tumačenja, prepoznavanja.
Po njima, život počinje u trenutku kada dijete prvi puta otkrije kako se misli i osjećaji mogu dijeliti, kako na svijetu postoji netko tko ih može vidjeti.

 

Intencionalnost

Ljudski se život može odrediti i kao neprestano htijenje, ocean žudnje. Čovjek je određen svojom potrebom, svojom željom, svojom žudnjom. Promatrajući svijet mi želimo s njime nešto učiniti, gledajući ljude želimo s njima nešto napraviti. Tom željom određujemo druge, ali i određujemo sami sebe.

Prije rođenja ne želimo ništa, ne žudimo ni za čime. A zašto i bi kad nam je sve dano i mi smo sve. Tek smo rođenjem bačeni u svijet žudnje. Najviše od svega žudimo za majkom i povratkom u stanje blaženog jedinstva. No taj povratak nije moguć, a spoznaja kako ćemo ostatak života provesti odvojeni od majke stvara u nama bolne afekte.
Prvi puta osjećamo ljutnju i žalost.
Tu počinje ljudski život.

Vladimir Nemet

 

HeraZnanje

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom