Eduard Pranger: Moj prijatelj Hrvoje

 

 

 

 

KOMPA

 

Dobar prijatelj je dobar prijatelj, nije škrt, nije proračunat i nije nametljiv, što je najvažnije – nije obavezan. Saslušati će i pomoći u svakoj prilici, u njegovom društvu osjećati ćeš se dobro, a ako se i posvađate nakon kratkog vremena biti će opet kao i prije. Dobri prijatelji nisu zlopamtila. Vele da prijatelje možeš birati, a rodbinu ne i u pravu su. Meni su prijatelji uvijek bili važniji od rodbinskih veza jer ih, prije svega, nije bilo puno. U ovih šezdesetak godina tek nekoliko, a jedan od meni najboljih, ako ne i najbolji bio je Hrvoje, zvali smo ga Kompa. U mladosti, dijelili smo školu i kvartovske avanture, a u zreloj dobi kad god je to trebalo pomagali smo jedno drugom.

Njegova je majka bila u vezi s čovjekom koji je živio s njima, a kojeg je on kao sin jedinac odmalena prihvatio kao svog pravog oca. Iz nekog razloga nikada se nisu vjenčali, no on je brinuo o njima i zato su, kao obitelj, odlično funkcionirali. S vremenom, Kompa je završio automehaničarski zanat i počeo raditi, oženio se, dobio sina, rastao se i onda se dogodio rat. Dvije godine rata proveo je u profesionalnoj brigadi, teže ranjen i s dijagnozom PTSP, završio je u invalidskoj mirovini. Što čovjek u četrdesetima, još u naponu snage, može raditi u mirovini?

U okolici Zagreba, već na nekih tridesetak kilometara udaljenosti još i sada se može za jeftine novce kupiti cijelo imanje. Kompa je prodao stan i preselio na selo, blizu Zeline. Bio je to lijep posjed, kuća od nekih stotinjak kvadrata i nekoliko tisuća metara okućnice. Čvrste zidane gospodarske dvorišne zgrade koje je dobio uz to bile su kao stvorene za ono što je naumio, počeo ih je preuređivati u psetarnice jer je njegov stari san bio – uzgoj rasnih pasa. Mogao si je on to priuštiti, ostalo mu je podosta novaca od prodaje stana, mirovina mu je bila prilično velika, a bio je i sam. Njegov je sin ostao sa ženom.

I tu započinje priča. Davnih dana, a bili smo još srednjoškolci, sjećam se da mi je ispričao što se dogodilo s njegovim pravim ocem. Majka je imala obiteljsku urarsku radnju u Ilici u kojoj je radila sa svojim ocem i kad je on umro, ona je preuzela posao. Tada, ure su se popravljale i od toga se lijepo moglo živjeti. Onda je upoznala Hrvojevog oca, oženili su se i kad se on rodio jednoga je dana otac samo nestao. Nikada nisam saznao zbog čega, a iskreno, nije me to tada posebno ni zanimalo samo, znao sam ono što mi je ispričao Hrvoje: da živi negdje u Zagrebu, da se ponovno oženio i da za prvi brak i dijete više nije želio ni čuti. Hrvoje je bio Židov, a to sam saznao tek puno kasnije, kad smo već prešli tridesetu jer ga je u jednom periodu, neposredno pred rat, vjerojatno zgrabila kriza identiteta. Mi smo se svih tih godina intenzivno družili i sjećam se da je tada išao čak u Izrael potražiti svoje korijene. Vratio se razočaran i ljut; s očeve strane tamo nije pronašao nikoga, majčini su svi umrli u Zagrebu, a njega su tamo željeli unovačiti u vojsku što je on odbio.

Sjećam se i da me tada pitao znam li nekog odvjetnika koji bi mu pomogao oko dokazivanja očinstva, jer kako je rekao, on sam ima odgovornost prema svojem sinu i to dijete mora znati tko mu je djed, ma kakav on bio. Dao sam mu kontakt jednog odvjetnika, mlađeg čovjeka koji je te godine otvorio privatnu praksu, a s kojim sam to tada radio u jednoj državnoj firmi i što se s tim dalje događalo nisam znao. Onda je došao rat, nas smo dvojica bili u različitim postrojbama i nismo se vidjeli tri-četiri godine sve dok se slučajno nismo sreli u gradu. On je meni ispričao svoje, a ja njemu svoje ratne dogodovštine i sve ono što nam se u međuvremenu izdogađalo.

I tako, tamo gdje je stalo, prijateljstvo se nastavilo. Pozvao je suprugu i mene na svoje seosko imanje gdje smo upoznali Natašu, djevojku s kojom je živio, dvadesetak godina mlađu od njega. Simpatična i vesela, bila je okretna kao vidra, a koliko sam uspio vidjeti, zaista su se i voljeli. Tada, u moru novih informacija, za ručkom, saznao sam između ostaloga da mu je umro otac, onaj biološki. Način na koji nam je to priopćio, mirno i sa smiješkom između dva zalogaja, nikad nisam zaboravio. Čak je i namignuo:

– E da, riknuo mi je stari…

U automobilu, na povratku za Zagreb, raspravljali smo o dojmovima. Moja je žena vrtjela glavom.

– Tako mlada klinka, a on još pije tol’ko tableta. Ne znam, ne znam…

I bila je u pravu. Ni mjesec kasnije, jedno kišno jutro, nazvao je njegov sin, tada sedamnaestogodišnjak. Javio je da je tata umro. Infarkt. Iza kuće, u polju kukuruza gdje je palio neko smeće i granje, našla ga je njegova Nataša. A pogreb? Nas smo dvoje bili vojnici, nagledali smo se smrti i dosta puta joj gledali u oči. Puno smo o njoj pričali jer smo sahranili dosta prijatelja i nama je ona bila nešto sasvim normalno. Zato, ispratio sam ga na krematoriju onako kako bi i ja sam priželjkivao da sam bio na njegovom mjestu; mirno, bez suza i svećenika i uz našu omiljenu glazbu, blues.

Prošlo je od tada podosta godina i jednog jutra sretnem u gradu istog onog odvjetnika kojeg sam davnih dana u mladosti preporučio Kompi. Nismo se vidjeli više od dvadeset godina. On je sada već imao svoj odvjetnički ured i partnera. Žurio je nekamo sa strankom i samo mi je u prolazu dao svoju posjetnicu.

– Nazovi me, stari, pa da se nađemo malo. Imamo o čemu pričati…

Dva mjeseca poslije, ponovno on, ovaj put ispred zgrade Općine u Novom Zagrebu. Ni tada nije imao vremena, ali kad smo se ni mjesec dana kasnije vidjeli na Trgu Bana, uhvatio sam ga za ruku i odveo na piće.

Nisam religiozan, nisam ni praznovjeran, ali svih ovih godina života nešto sam naučio. Vele, kad susretneš nekoga koga dugo nisi vidio, a pogotovo nekoliko puta u kratko vrijeme, porazgovaraj s njim, izdvoji pola sata-sat jer možda taj slučajan susret i nije toliko slučajan. Možda postoji neki drugi razlog zašto ste se sreli. Meni se previše slučajnosti u životu dogodilo, a da u takvim slučajevima mislim da se radi samo o koincidencijama i zato, sjeli smo tako on i ja u kafić, na pićei. Pričao mi je o svojoj praksi, o ženi od koje se rastavio i ljubavi prema njoj koju još nije prežalio iako ga je prevarila, pričao mi je o svojem sinu koji je isti on pa se ne mogu složiti i o alkoholu kojeg se nikako nije mogao riješiti, a zna da mu šteti… Pričao mi je sve to iskreno i bez imalo ustezanja i trusio konjak za konjakom. I već kad sam pomislio da sam pogriješio i da nema nekog važnog transcendentalnog razloga za te naše posljednje česte susrete, a i pio sam već i svoju treću kavu, on me iznenada upitao:

– A sjećaš se ti onog tvojeg frenda kojem si me jednom davno preporučio, onda sam tek otvorio svoj ured na Folnegovićem? Sjećaš se?

Nisam se mogao dosjetiti. Frend? Koji frend? Gledao sam ga preko puta; oči su mu se zakrvavile i već je bio prilično pod gasom.

– Nemam pojma, možda si ti to zamijenio s nekim…

– Ma neee… Sto posto, znam! Onaj tvoj frend, Židov, branitelj… Kak se ono zval?

Tek kad je rekao Židov i branitelj, sjetio sam se mojeg Kompe. Pa tko bi zapamtio neki razgovor otprije trideset i više godina? Kad sam rekao Hrvojevo prezime njegovo se lice ozarilo.

– Da, taj! Kaje s njim, jeste vi još u vezi? Ja sam potpuno zgubil kontakt s njim, ne javlja mi se godinama…

Ispričao sam mu u desetak minuta sve.

– I gdje je sad taj njegov sin? – upitao me nestrpljivo.

– Pa tu je, u Zagrebu. Čujemo se tu i tamo preko Fejsa. Baka mu je umrla, naslijedio je ono od starog u Zelini i podijelio imovinu s njegovom curom, ipak su oni živjeli zajedno. I bez posla je, radi nešto na crno, honorari. Veli da se sprema u Irsku, ovdje je sve koma, posla ni u ludilu. I zove se isto kao i njegov stari, Hrvoje…

Odvjetnik se nasmijao.

– Gle, imam dobre vijesti za malog. Sjećaš se da je Hrvoje mene angažirao oko priznavanja očinstva? E pa, dok je taj njegov stari još bio živ nije htio ni čuti, probao sam sve, a on bi uvijek nekako izmigoljio. Te bolest, te službeni put, te kriva adresa… Svašta! Uglavnom, ja sam ti to skoro i zaboravio, ali nekoliko godina nakon što je umro javila mi se njegova žena, ona s kojom je živio. Našla je sve dokumente i zamisli – rekla da će ona na sudu posvjedočiti da je Hrvoje zaista bio njegovo dijete jer ga je čula da spominje njegovo ime. Čak je ponudila i ekshumaciju ako bude trebalo, za DNK. Kužiš? A oni imaju veeeliku kuću tu u Zagrebu na Črnomercu i zemlju i vikendicu na moru. Ona nema nikoga… Budeš mi dal adresu od dečka pa da to riješimo već jedanput. To mi je jedan od prvih predmeta uopće, a vodim ga skoro trideset godina. Trebal bi ga već zaključiti…

„Mrtvi su beskorisni ljudi, lešine; živi ljudi čine dobra i zla. Nikada nisam mislio o mrtvim ljudima, jer se o njima nema što misliti, osim kao hrpi trulog mesa i kostiju. Ljude pamtim isključivo kao živa dobra, a ne kao ružna zla…“, napisao mi je u jednoj nedavnoj Facebook prepisci jedan moj dobar i drag prijatelj, poznati novinar, književnik i uopće, sjajan lik, sada u zlatnim godinama. Ja se nadam da je imao svoj razlog za tu tvrdnju jer svatko od nas ima puno pravo na svoj stav i mišljenje. Ipak, za mene je Hrvoje, moj Kompa, iako već skoro deset godina u grobu, itekako živ. Nikada ga neću zaboraviti i uvijek će biti dio mene, onakav kakvog ga pamtim, moj najbolji prijatelj.

 

Eduard Pranger

Eduard Pranger·6. veljače 2017

HeraZnanje

 

 

 

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom