EKSKLUZIVNO: Jelena Bosančić- nova kraljica cabareta!

 

Jelena Bosančić

 

11423330_1613126162299902_416470820_n 

Bez strasti nema života!

 

Kada bi nekom sasvim nepoznatom opisivali razvojni put svoje karijere, što i na koji način bi mu objasnili?

Objasnila bih mu kako je taj razvojni put započeo već u djetinjstvu s mojim prvim izlaskom na scenu. Osjetila sam da smo nas dvije suđene, na ovaj ili onaj način. Sjećam se i svog prvog dolaska u kazalište, ta kuća je za mene bila magična sa svim svojim mirisima i tajnim prolazima. Ljudi dolaze i odlaze ali taj neki prepoznatljivi miris je uvijek i svuda isti i ostaje. Pozornica objedinjuje sve moje interesne zone, bilo da želim biti na njoj kao glumica, pjevačica, glazbenica ili u gledalištu kao redateljica. Jedan od ključnih pojmova mog razvoja je ljubav; ljubav prema svim mojim instrumentima koje sviram, prema svim izgovorenim rečenicama na sceni, prema pjevanju, režiji, plesu, pisanju, kreiranju. Ja to jednostavno volim.

 

Što vas od svih područja u kojima ste se okušali najviše privlači?

Trenutno sam najsretnija dok snimam glazbu i pjevam. Tada odlutam potpuno, uplovim u skroz neki drugi svijet gdje ne mislim ni o čemu nego samo o pjesmi i riječima. To me pokreće a jednako se osijećam i kad sviram. To je čista radost, posebno mogućnost improvizacije i uživanja. Tu će me jazzeri razumjeti. Kod glume je skroz druga vrsta koncentracije, tu odlutaš u svijet lika kojeg igraš i sav si u tome…u njenim emocijama, proživljavanju određene situacije, radnji…iznutra si cijelim bićem budan za tu osobu koju igraš. U režiji moraš uspjeti motivirati ispravno glumce ili pjevače da postignu vrhunac svojih mogućnosti. To je jedna neraskidiva spona kao kad provučeš konop od redateljskog stola do pozornice i ta spona mora neprekidno biti kreativno napeta. Tek kad odgledaš šuteći premijeru shvatiš da si je prekinuo i pustio predstavu da zaplovi kao brod bez tebe dok ti promatraš s kopna…osjećaj je fascinantan.

 

11637872_1613128358966349_505035582_n1

 

Po čemu razlikujemo umjetnika od osobe željne aplauza?

Postoje osobe koje urlaju za pažnjom, ne mora nužno ego biti u pitanju. Može i biti neki životni deficit koji se kompenzira scenom i aplauzom. Svi mi želimo dobiti aplauz, to nam daje smisao, ali kada postane samo sebi svrha onda je besmisleno. Takve osobe nemaju mir ni uporište u sebi nego im je neprekidno potrebna potvrda, sa svih strana. Taj aplauz se nažalost prenosi van pozornice i na sve ostale segmente rada pa postaje gotovo nemoguće i komunicirati s takvim ljudima. Posebno kad na sve te ranjivosti dodamo još i taštinu, eto problema. Osnovna razlika izmedju umjetnika i ovog željnog aplauza je što umjetnik ne želi da se plješće njemu već njegovom radu, a ovaj drugi želi da se isključivo plješće njemu… cijelom “sjaju” njegove osobnosti, a tek onda umjetničkoj kreaciji.

 

Multitalentirani ste- iscrpljuje li vas ponekad potreba da se dokazujete na više frontova?

Da, jako iscrpljuje…ali puno prije potrebe za dokazivanjem to je jednostavno dio mog karaktera. Takav mi je horoskop…blizanac i u znaku i u podznaku…dakle , nas četiri se dogovaramo sve što treba. Jednostavno sve to volim raditi i ne mogu se svesti samo na jedno.

Ljudi vole okvire i svrstavanja pa ih često buni koliko stvari radim paralelno. Kad sam režirala svoj prvijenac u GKM-u (Narančina kora) onda me nekolicina njih pitala- Jel to sad znači da se prestajem baviti glumom? -što je meni bilo smiješno jer jedno ne isključuje drugo, dapače oplemenjuje. Nastojim pomiriti sve te interese i nekad ih spajati što je najsretnija kombinacija.

 

11422726_1613128465633005_1425560005_n1

 

Rođenjem ste dobili ljepotu i talente, na koji način mislite da se možete odužiti sudbini za te darove, to jest za puno godina što bi voljeli reći da ste napravili s tim?

Svaki čovjek treba biti odgovoran prema onome što je dobio. To za mene znači truditi se i dati svoj maksimum da bi stavio u pogon sve svoje talente ili barem većinu. Svatko od nas ima nešto što ga ide bolje od svega drugog i svatko ima talente, samo ih treba prepoznati i što s njima? Mislim da se treba dosta zapravo baviti sobom, tu se kriju svi odgovori, u nama a ne u drugima. Zahvalna sam na svemu što sam dobila no to me ne izdvaja i ne smiruje dokle god ne dostignem puni potencijal. Mislim da bi svi tome trebali težiti neovisno o svemu, odgovornost prema datome.

 

Prateći vaš privatni život lako je uočiti da ste strastvene naravi a možda čak i avanturističke?

Pa da. Strastveni avanturist i još tome pridodati riječ “nepopravljiva” i to je pun pogodak. Strastveno pristupam svemu što radim počevši od kuhanja ručka pa do rada na albumu, predstavi. Puno žara i energije ulažem u sve…nekad i previše. Detaljist sam no istovremeno znam pronaći užitak u malim stvarima. Doživljavam da neka strast tinja u svemu što nas okružuje samo nije razotkrivena svugdje. Avanturistički duh sam, uvijek raspoložena za istraživanje i upijanje novih opcija u svakom pogledu. Nekad osjetim kako imam višak takvih emocija pa rado motiviram druge i zarazim ih strašću. Bez strasti nema života.

 

11103966_1613126902299828_1996406797_n

 

S obzirom na predstavu Kako ubiti supruga- što vam je smetalo u vašem, bivšem braku? Zašto ste se u stvari razveli i smatrate li to porazom ili životnom školom?

Predstava nema autobiografskih elemenata, ali bilo bi zgodno iskoristit koju situaciju iz cabareta. Mislim da je teško jednim odgovorom obuhvatiti sve segmente jednog odnosa. Ne mogu nabrojati nekoliko stvari koje su mi smetale i reći eto to je to. Iako se bavimo istim poslom, previše smo različiti ljudi…u početku je to moglo ići ali kasnije je bilo potrebno puno vise da se održiš. Zapravo najviše me pogadjala različita vizija ljubavi…ne volimo svi na jednak način. Najčešće kad me netko to pita odgovaram rečenicom koju možete često čuti po filmovima, a glasi: “Zbog nepomirljivih razlika”. Razlike zaista jesu nepomirljive. Ništa u životu ne smatram porazom. Nisam jedna od onih koja ide naprijed a neprekidno se osvrće iza sebe. Volim ići samo naprijed i snažno. Iz svega toga izvući korisne poruke za sebe, svaki odnos je svojevrsna škola, u nečemu napreduješ u nečemu nazaduješ, ali ideš dalje i razvijaš se. To je poanta, tako da nema poraza.

 

Što općenito mislite o braku?

Brak za mene nije papir ni sakrament nego duhovno-emotivna spona izmedju dvoje ljudi koja ne treba nužno tražiti svoje uporište u zakonu. Ljudi danas olako doživljavaju jedni druge, sve su neki instant odnosi koji se jednako tako instant i rastope kao šumeće tablete. Nema ulaganja u osobu pored sebe a treba se potruditi. Svi se generalno malo trudimo i zaštitimo se nekim papirom. Kao to nam je potvrda za rok trajanja te se počinjemo doživljavati zdravo za gotovo. Podržavam brak i ljubav, ali mislim da je to za svakoga individualan pojam, meni sigurno nije važan obred nego osoba pored mene.

 

11425329_1613127555633096_1421075654_n

 

Kakvog muškarca cijenite?

Cijenim muškarca koji je prvenstveno iskren prema sebi a onda i prema drugima, svjestan svojih mogućnosti i da zna sto želi. Cijenim muškarce koji poštuju istinske ženske vrijednosti i u stanju su ih i zaštititi i s kojima se mogu smijati bez ikakvog posebnog razloga.

 

Na koji način odgajate sina? Koje odgojne, životne postulate mu želite prenijeti? 

Svog sina odgajam s puno pažnje i ljubavi. Trudim se verbalizirati svaku emociju pa tako i on meni. Nema izbjegavanja nelagodnih situacija o njima se razgovora. Nastojim zadobiti njegovo povjerenje tako da mi slobodno kaže kad je nešto pogriješio ili nije. Želim da se osjeća slobodnim generalno sloboda mi je jako važna…sloboda mišljenja, bivanja emotivna sloboda…trudim se na razne načine prenijeti mu taj osjećaj slobode i neopterećenosti. Nedavno smo razgovarali o odustajanju, koliko je važno ne odustati od nečega što te ide jako lako. Kažem mu ali ga puštam da sam shvati i razmisli kroz gomilu primjera i situacija .

 

11637877_1613131958965989_542772001_n

 

Razlikuje li se taj način od načina na koji su vas odgajali?

Svoje dijete odgajam skroz suprotno od onog kako su mene moji roditelji odgajali. Tu nije bilo dovoljno komunikacije ni pokazivanja osjećaja. Jedan tradicionalan pristup tipičan za ovo podneblje, što ima isto neke svoje dobre strane. Ako ne ništa drugo barem očvrsneš. Ali mislim da svaki roditelj kroz odgoj svoje djece želi ispraviti greške svojih roditelja. Tako će jednog dana i moj sin ispravljati moje greške. Jer ne postoji savršen pristup, postoji samo trud i bezuvjetna ljubav i želja da kad ti je najteže i kad si nikakva i iscrpljena da se poigraš sa svojim djetetom, da popričaš… Za sve to treba dosta energije, posebno ako radiš puno toga, pa mi je jasno zašto roditelji idu linijom manjeg otpora pa umjesto da su u interakciji s djecom, to za njih obavljaju laptopi, tableti, mobiteli i igrice…maksimalno to izbjegavam.

 

10492323_1426072147671972_8769303016189079062_n

 

Jeste li solerica u duši ili je partnerstvo neophodno za osjećaj sreće?

I jedno i drugo sam, ali prvenstveno čovjek mora biti sam sa sobom zadovoljan i sretan da bi mogao to dijeliti s drugom osobom. Zamka je tražiti sreću u drugima, ako je nemaš u sebi. Imam periode kad sam baš solerica i najviše se volim družiti sama sa sobom. To vrijeme mi je potrebno, obnavlja me. Budem sama, nekad s papirom, nekad pored klavira pa onda nešto i stvorim…a nekad samo uživam cijeli dan u pidžami, ne razmišljajući ni o čemu. S obzirom na moj tempo rada i života takvi odmaci su mi potrebni. Tada mi ne treba partnerstvo, a ako ga ima onda mi treba razumijevanje za moje takve trenutke. Često to druga strana protumači osobno, a zapravo svima nam treba malo više vremena za sebe. Svi bi trebali kvalitetno solirati na razne načine i nije od presudne važnosti imati nekoga pored sebe nego imati sebe, ali isto nema ljepšeg osjećaja kad s nekim sve to dijeliš.

 

Još ste vrlo mladi, što očekujete od života?

Znam da je to klišej, ali život je stvarno prekratak. Nastojim iskoristiti vrijeme na pravi način. Ne očekujem da će mi išta pasti s neba i biti servirano. Za sve se moram potruditi. Dakle očekujem vise od sebe, imam dosta planova i ciljeva na svim nivoima, od profesionalnih do sasvim intimnih i osobnih. Dati ću svoj maksimum jer ću se gristi ako ne probam. Od života očekujem da malkice uposli moju sretnu zvijezdu i meni dosta.

 

Za sada, jeste li zadovoljno onim što se od života „dobili“?

Presretna sam i zahvalna na svemu sto sam dosad od života dobila. Raduju me porazi jednako kao i pobjede.

 

10394831_1501020970177089_7607123980694253928_n

 

Kako se nosite s konkurencijom među glumcima, glumicama?

Ne doživljavam nijednu kolegicu i kolegu kao konkurenciju. Usredotočena sam na svoj rad. Ako se trudiš i daš svoj maksimum doći će i kvaliteta i priznanje. Možda mi je malo lakše s obzirom da nisam samo glumica, to je samo jedan segment mene no kad te određuje samo gluma onda je borba veća. Tada često ljudi dolaze u neke panične situacije koje su meni iz moje perspektive neshvatljive. Mislim da su mi kad sam došla na ovaj svijet odstranili osjećaj za konkurenciju i ljubomoru no neki zdravi natjecateljski duh imam.

 

Smatrate li da ste dobra osoba i koju bi svoju osobinu željeli promijeniti? Koja su to područja u kojima ste karakterno „slabi“?

Ne volim pričati o sebi na takav način i reći da sam dobra ili loša osoba. Svi smo mi zapravo negdje između, ali ono sto mogu reći je da me pogadja ljudska nepravda i da sam u stanju boriti se za druge do iznemoglosti. Kod sebe bih željela promijeniti to što sam nekad brzopleta a najslabija točka mi je nestrpljivost. Još učim i puno me bolje ide nego prije ali i dalje sam brža od kazaljki.

 

St-akvarel-4 

 

Kao vrlo mladi dobili ste veliku rolu- Perine u Splitskom akvarelu i odigrali je maestralno? Kada sam vas tada gledala na premijeri pomislila sam da je lik Perine osmišljen za djevojku poput vas, no i da će vam s obzirom na talent ova sredina biti preuska? Osjećate li da ste skučeni u Splitu, u Hrvatskoj?

Hvala vam na komplimentu od srca. Perina je obilježila veliki dio mene i presretna sam što sam je imala priliku igrati i što je igram i dalje i to već sedam godina. Kao jako mladoj i još studentici bio mi je veliki šok doći u operetu, orkestar, dirigent, zbor…ali ta uloga objedinjuje sve ono što volim i u čemu uživam, a to je gluma, pjevanje i ples. Svaka me proba radovala kao kad djetetu date čokoladu. Htjela sam donijeti tu jednu malo drugačiju Perinu koja nije samo svedena na rastrošnost i koketnost, nego da ljudi nekako i suosjećaju s njom. Nema ljepšeg komplimenta nego ćuti da je taj lik osmišljen bas za vas…hvala još jednom. Istina je da mi je ova sredina u nekom trenutku postala preuska pa sam otišla. I vratila se jer sam htjela okupiti oko sebe ljude za koje vjerujem da mogu napraviti puno više i da zajedno radimo. Za sada se uspijevam boriti s vjetrenjačama. Do kad će to trajati i na kojoj razini, ne znam.
Split je grad idealan za življenje ali ne i za posao. Jako je zatvoren i neprekidna je borba da bi se nešto napravilo. Gdje god sam bila svugdje je lakše nešto otvoriti, ali ova sredina je sudjelovala i u izgradnji mog identiteta. Ako se ovdje uspiješ izboriti i realizirati se to je samo dobra vježba za van ovih okvira. Uvijek možeš otići, barem ja na to tako gledam. Meni je lakše otići nego ostati. Odlučila sam ostati i boriti se…zasad.

 

Predstava Kako ubiti supruga je osim što je vrlo privlačna publici i vaša osobna „gaža“? Znači li to da u sebi imate i poduzetničkog duha?

Pa da…cabaret je izašao van kao moja diplomska predstava…U Zagrebu i okolici je običaj da se diplomske predstave igraju, u Splitu to još nije zaživjelo sasvim. Željela sam to promijeniti i uspjela sam. Zaživjela je predstava u gradu i u ljudima, no najviše od svega imam želju vratiti cabaretskoj sceni Splita stari sjaj 20- ih i 30 -ih godina prošlog stoljeća. Tada je ovaj grad imao na desetke jazz klubova i cabareta. Naizgled pitka forma ali jako zahtjevna, kroz tu zaigranost svašta se može reći, od najozbiljnijih do najaktualnijih tema kroz duhoviti okvir. Uz sve to i pjevanje, glazba, ples čine sadržaj još atraktivnijim. Naravno kad je projekt potpuno neovisan, kad ne stoji nijedna kazališna kuća iza tebe, ni institucija, onda se moraš lavovski boriti za svakog gledatelja što je meni i draži način. Onda si sam sebi i menadžer, producent, organizator, binac, garderobijer, šminker, pr…sve po potrebi…što zna biti iscrpljujuće. Najlakše bi bilo samo odraditi svoj dio posla, popeti se na binu i to je to. Međutim, gušt je još veći kad uspiješ i kad se sve posloži kako treba…onda čak još i više uživam.

 

 Hana Konsa

 

HeraZnanje

 



Odgovori

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom