Maja Dvornik: Praška Laterna Magika

 

S Dvornikovima u Pragu

 

 

Prag, Laterna Magika.

 

 

Miroslav Mika Antić je jednom davno napisao da je stvarnost stvarnija ako joj dodaš nestvarnog. Ta rečenica s vremenom mi je postala misao vodilja. Sve je u životu lakše kada svakodnevnici dodaš malo sitnih radosti, malo ljubavi, osmijeha, kada u sebi sačuvaš malo dječjeg vjerovanja u čuda. A stvarnost s malo nestvarnog se, u mom slučaju, najviše materijalizira na putovanjima i u umjetnosti. Naše posljednje obiteljsko putovanje je bilo posjet Pragu, gradu secesije, umjetnosti i posebne gostoljubivosti. Prag sam prvi put posjetila prije trideset godina na apsolventskoj ekskurziji. I tada me oduševio, međutim bio je nekako siv, neuređen i opterećen ruskom okupacijom. Danas je to grad koji sjaji slobodom, obnovljene secesijske zgrade bezvremene elegancije su došle do punog izražaja, a gotičke crkve s nizom tornjića stvaraju utisak kao da ste ušetali u jedan od filmova o Harry Potteru.

 

 

Unutrašnjost, Laterna Magika.

 

 

 

Kako u svakom gradu kojeg posjetimo odemo i na neku predstavu, koncert, nešto što je specifično upravo za tu sredinu, tako smo i u Pragu odlučili izabrati nešto od ponuđenog. Izbor nije bio lak jer je Prag grad kazališta – od crnog kazališta, ogromnog broja malih privatnih kazališta do koncertnih dvorana i narodnog kazališta. Na svakom koraku čujete glazbu, od uličnih svirača koji su najbrojniji na Karlovom mostu do crkava u kojima se svaku večer održavaju koncerti ozbiljne glazbe. Izbor je na kraju pao na kazalište Laternu Magiku, koja postoji jedino u Pragu.

 

Plakat predstave.

 

 

 

Laterna Magika je višelateralno kazalište osnovano 1958. godine u Pragu. Naziv je dobila po laterni magici prvom optičkom uređaju za projiciranje sličica na zid, vrsti jednostavnog dijaprojektora. Ravnatelj Alfréd Radok i scenograf Josef Svoboda predstavili su ovu neobičnu kazališnu formu u Bruxellesu 1958. godine. Nakon završetka izložbe, program je prebačen u Prag. Laterna Magika je u početku, u periodu od 1958. do 1960. godine bila pridružena praškom Narodnom kazalištu. Danas je to posebno kazalište koje se nalazi u zgradi moderne arhitekture odmah do Narodnog kazališta. Tijekom gotovo šezdeset godina postojanja u Laterni Magiki je održano više od četrdeset predstava, te su održane brojne turneje s eksperimentalnim projektima diljem svijeta. U praškoj Novoj sceni, čiji je najznačajniji dio Laterna Magika, rade najpoznatiji svjetski režiseri, koreografi, dramaturzi i likovni umjetnici.

 

 

Gledalište.

 

 

 

Imali smo sreću jer se upravo u vrijeme našeg boravka održavala predstava Davida Drabeka „Čudesno putovanje“jednim dijelom temeljena na romanu „Tajanstveni otok“ Jules Vernea, predstava koja je premijerno izvedena svega tjedan dana ranije. Uspjeli smo kupiti dvije karte u zadnji čas, par iza nas nije bio te sreće. Predstave Lanterne Magike se održavaju svega dva dana u tjednu i to petkom i subotom, dok su ostali dani rezervirani za ostale predstave praške Nove scene.

 

 

Maja Dvornik.

 

Samo kazalište se prostire na dva kata. U lobiju, u prizemlju objekta, se nalazi recepcija za prodaju karata i darovni dućan, dok je na prvom katu smještena moderna kavana u kojoj možete osim pića dobiti i vrlo ukusne kanapee, kolače i jednostavnija tradicionalna jela tipa knedličky. Na drugom katu je smještena velika dvorana – amfiteatar s izuzetno udobnim foteljama. Dres code je ležeran što nam je išlo u prilog, jer je za putovanja malo problematično spakirati svečanu odjeću. Gledalište je bilo popunjeno do posljednjeg mjesta i to većinom strancima, a u razgovoru s osobljem kazališta saznali smo da je takva popunjenost normalna i da se za predstave uvijek traži karta više.

 

 

 

Predstave se održavaju na češkom jeziku, a prevode na video zidu na njemačkom i engleskom. Zavjesa je dignuta točno u 20,00 sati, što je bilo ugodno iznenađenje s obzirom da u Splitu svaki početak predstave kasni makar pet minuta, a često i više.

Radnja predstave koja se odvija u dva čina: na snimanju filma „Tajanstveni otok“dolazi do raznih objektivnih i subjektivnih problema: režiser nema dovoljno novčanih sredstava za snimanje, a cijeli tim je više zabavljen s osobnim problemima nego s realizacijom filma. Na setu se slučajno pojavljuje već ostarjeli pisac Jules Verne sa suprugom, koja postaje žrtva serijskog ubojice. Na kraju se uz piščevu pomoć film dovrši, a sam kraj snimanja filma je i kraj života Jules Vernea.

 

 

 

 

Na prvi pogled uloge su simplificirane: režiser uvijek na rubu živčanog sloma, prijetvorni glavni glumac, teatralna glavna glumica, nervozni snimatelj, inspicijentica kao jedini glas zdravog razuma, nezadovoljna piščeva žena, narcisoidni prvi sporedni glumac, svadljivi plesač i pisac na umoru. Međutim kako predstava odmiče likovi pokazuju svoju punu slojevitost: režiser je mamin sin koji u istom trenutku mrzi i voli tu ulogu, glavni glumac je psihopata – inteligentni šarmer i serijski ubojica u jednoj osobi koji perfidno zavodi i ubija zaljubljene žene, glavna glumica je žena siromašnog talenta kojoj je jedini cilj dobra udaja, vječno nervozni snimatelj je zapravo čovjek koji radi dva posla, jer se od same umjetnosti ne da živjeti, inspicijentica koja je teško bolesna jedina razumije da je kompliciranje života smiješno i pokušava biti anđeo čuvar svih učesnika u filmu, te snimanje privesti kraju, mlada piščeva supruga osjeća da život prolazi pored nje, nezadovoljna je svojim položajem njegovateljice već ostarjelog pisca i na kraju je vlastito nezadovoljstvo odvodi u propast, prvi sporedni glumac koji okrivljuje cijeli svijet zbog nedostatka vlastitog talenta, plesač crnac koji u svemu vidi nepravdu prema crncima i svaku svoju grešku opravdava svojom bojom kože i na kraju pisac na umoru kod kojeg se polako brišu granice između svjetova – stvarnog i nestvarnog, života i smrti.

 

 

 

 

Režiser maestralno spaja zbilju i maštu koristeći na sceni kombinaciju gotovo svega što postoji u filmskoj i kazališnoj umjetnosti: dramu, balet, operu, pantomimu i filmske projekcije. Konglomerat svega navedenog stvara jedinstvenu predstavu maksimalnog iluzionističkoga stupnja koja ostavlja bez daha.

Jedna od najupečatljivijih scena je kada umirući pisac uplovljava u svijet svojih knjiga, u mjesto spojenih svjetova. Njegova soba postaje morsko dno i sva morska bića daju počast piscu kao svom stvaraocu i u istom trenutku jednom od njih. Iluzija da se more zaista nalazi na pozornici, da sve možete dotaknuti je nevjerojatna. I kada se spusti zavjesa, nakon što utihne zadnji aplauz osjećate se ispunjeni, a pogled na lica posjetitelja vam daju potvrdu vlastitih emocija.

Jednom davno je moj prijatelj rekao nakon pročitane knjige „Beskrajna priča“ Mihael Endea: Ako i nisi razumio poruku priče koja je namijenjena odraslima pročitao si jednu predivnu bajku. Upravo ta rečenica odgovara i ovoj predstavi, koju i reklamiraju kao predstavu za sve generacije.

 

 

 

Kada smo izašli u hladnu prašku noć osjetili smo žaljenje što nismo odgledali još nešto iz bogatog repertoara praških kazališa. Brzo smo se utješili s rečenicom: Pa mora nam nešto ostati i za slijedeći posjet! Jer Prag je grad kojeg uvijek iznova možete otkrivati i svaki put vam je sve ljepši i draži.

Maja Dvornik

Foto: obiteljski album

HeraZnanje

 

 

Odgovori

Ako sadržaj nalazite vrijednim čitanja, lijepo vas molimo da nas podržite FB Like klikom