Payton Pritchard, klupski igrač Bostona Celticsa, jedan je od najboljih igrača u izolaciji u NBA ligi, iako je iz klupe. Prošle sezone imao je najbolji efektivni postotak šuta u izolacijama u ligi, a nedavno je potpisao produljenje ugovora vrijedno 44,2 milijuna dolara na dvije godine, što ga vezuje uz Celticse do 2030. godine.
Pritchard sjedi na klupi Celticsa kada ga netko dotakne po ramenu. Bilo je to u travnju, tijekom 3. utakmice prvog kola doigravanja. Boston je vodio 103:98 s nešto više od minute do kraja, a pobjeda u Philadelphiji bila je na dohvat ruke. Pritchard je te večeri ubacio pet trica i pomogao svojoj momčadi da dođe do ove prednosti.
Okrenuo se i ugledao čovjeka koji je bio niži od njega, što je na NBA parketima rijetkost. Bio je odjeven cijeli u crno: crna kožna jakna, crna majica i crna kapa. Oko vrata mu je blistala ogrlica s romanskom brojkom III. Bio je to Allen Iverson.
“Oh, sranje”, pomislio je Pritchard. “To je…”
Iverson ga je pogledao i rekao: “Ti si najhladniji bijeli klinac kojeg sam ikad vidio.”
Izolacijski kralj koji nitko nije očekivao
Pritchard je prošle sezone imao najbolji efektivni postotak šuta (eFG%) u izolacijama u cijeloj ligi, 58,6%. Ispred njega nisu bili ni Nikola Jokić (57,1%), ni Shai Gilgeous-Alexander (56,4%), ni Luka Dončić (55,8%). Na sredini sezone 2025./26. prosječno je postizao 1,30 poena po izolaciji (minimum 100 posjeda), prema podacima Stat Defendera. Da je zadržao to tempo, bio bi to najbolji rezultat nekog igrača u posljednjih deset godina. U drugom dijelu sezone njegov učinak pao je, ali prema NBA.com-u ostao je 1,11 PPP za cijelu sezonu, što ga je svrstalo na treće mjesto u ligi, iza Dončića i SGA-a.
Pritchard je tako najneočekivaniji izolacijski kralj NBA lige. Zato u Iversonovoj blizini njegova najhitnija misao glasi: “To je AI.”
Njegova druga najhitnija misao: “Moram se razbuktati. Sad moram poludjeti.”
Celticsi su se igrali s emocijama Sixersa u četvrtoj četvrtini, pustivši protivnika da se približi. Kada su do kraja ostala nešto više od minute, Pritchard je odlučio slomiti njihov duh. Play-by-play komentator Eric Collins na prijenosu je viknuo: “On je ubojica!” Pritchard je u trenutku sirene zabio step-back tricu s 26 stopa (oko 8 metara).
Pravi vatromet ostavio je za 4. utakmicu, dva dana kasnije. Na kraju prve četvrtine zabio je jednonožni pogodak s vlastitim zvukom sirene, u prvom poluvremenu sam je nosio momčad i postigao 18 poena, dok je početnih pet imalo ukupno 24. Utakmicu je završio s 32 poena, što mu je karijerni rekord u regularnom dijelu i doigravanju.
Pritchard sve to radi s klupe, jer je upravo to i jest: igrač s klupe. Dvije sezone nakon što je proglašen najboljim igračem s klupe, on je zlatni standard za takve igrače. Zapravo, u ovoj ligi može biti i startni igrač, kao što je bio prošle sezone u 50 utakmica, nakon što je Jrue Holiday otišao u Portland, a Jayson Tatum pukao Ahilovu tetivu. Ipak, za mnoge je on samo gimmick igrač (one poluteren šutove), ili igrač fundamentalnih vještina (one viralne driblinge), ili onaj koji je nadmašio svoje mogućnosti (onaj kasni izbor u prvoj rundi drafta). Nikada nije izgledao kao pravi NBA igrač, a kamoli kao zvijezda ili startni igrač jedne od najvećih momčadi lige.
“Težak je 6 stopa i 1 inč, kad je mokar”, kaže pomoćnik trenera Celticsa Sam Cassell. To nije sasvim točno, ali je nekako i potpuno točno.
Laboratorij u vrućoj dvorani
Ako je ovaj neobični izolacijski igrač ubojica, onda je on i uvježban ubojica. Godinama Pritchard drži ljetne treninge koji podsjećaju na legende jednoimenih razigravača. Održavaju se u anonimnim dvoranama, a protiv njega igraju samo oni koji se usude doći i braniti ga na njegovoj razini.
Početkom lipnja, u 6:45 ujutro, Pritchard ulazi u vrućinu jedne srednje škole na jugoistočnom vrhu Cape Coda. Stigao je desetak minuta ranije, ali je morao čekati ispred zatvorenih dvostrukih vrata, dok je njegov trener Michael Soares telefonom zvao nekog djelatnika da otvori dvoranu.
“Ima nešto u vlažnoj dvorani”, kaže Pritchard.
Dvorana nema klimatizaciju, kao ni većina neatraktivnih dvorana koje Pritchard bira za ljetne treninge. Prije nekoliko godina u West Linnu u Oregonu, gdje je odrastao, vladao je toplinski val. Vani su temperature dosegnule 115 Fahrenheita (oko 46 °C), a u dvorani njegove srednje škole, gdje je ondje vježbao, izmjereno je čak 120 Fahrenheita. Sa sobom je donio dodatne ručnike, jer se čak i lopta tog dana znojila.
Uvjeti u Cape Codu su u usporedbi s time umjereni. Pritchard ionako voli to blato, odnosno sirovu atmosferu.
Upravo zbog toga godinama u srednjoškolske dvorane poziva igrače iz druge i treće NCAA divizije, međunarodne igrače i prijatelje iz rodnog kraja. Nisu oni profesionalci, ali Pritchard vjeruje da ih to čini gladnijima. Plaća im benzin do Cape Coda ili avionske karte preko cijele države ili oceana, jer se na njih može osloniti da će igrati žestoku, nemilosrdnu obranu jedan na jednog.
Danas je, kao i uvijek, sve svedeno na ponavljanje. Odgurni čuvara, stvori prostor, šutiraj. Nadigraj čuvara, dođi na svoju poziciju, šutiraj. Reagiraj na čuvara koji ti je za petama. Probij prema košu jer te čuvar juri s prevelikim zaostatkom.
Otprilike 30 minuta nakon početka, Bruce Saintilus, nedavno iz Clark Universityja (divizija III), jedan od Pritchardovih čuvara za ljeto, juri Pritcharda. Uvjeren je da ga je natjerao u lošu poziciju. No Saintilus protrči pokraj koša, pa ne vidi Pritchardov nezgrapni layup. Ipak, zna što se dogodilo. Dovikuje Soaresu, ili možda košarkaškim bogovima koji su ga napustili: “Je li to stvarno ušlo?”
Tako otprilike dva sata, tri puta tjedno, tijekom cijelog ljeta. Pritchard odigra 150 posjeda u svom razrađenom plesu po parketu: blok, lakat, drugi lakat, linija za tricu, kut, bok, visoko mjesto, sredina, suprotno visoko mjesto. Igra jedan na jedan protiv rotirajuće skupine čuvara. Oni dobivaju stanke, on ne. A ako Pritchard tog dana pogodi manje od 60%, njegovi čuvari se gostaju kao kraljevi u Chipotleu, a račun mu šalju njemu.
On to smatra malom cijenom za tisuće šuteva koje dobije tijekom ljeta, za priliku da se suoči s jednim igračem i pokuša ga nadigrati. Zatim to ponavlja iznova, sve spremajući u svoj mentalni arhiv. Koliko je rudarenja košarkaških podataka previše? Granica ne postoji.
“Moj pristup je vjerojatno malo drugačiji”, priznaje.
Prema riječima Dave Lewina, pomoćnika generalnog menadžera Celticsa, pristup je zapravo nalik onome od Kyrieja Irvinga. Lewin je dio karijere proveo u Clevelandu, u Irvingovoj blizini, i ako bi noću ušao u objekt, velika je vjerojatnost da bi zatekao i Irvinga kako igra jedan na jedan.
“Očito su različiti”, kaže Lewin. “Ali u pristupu jedan na jedan kao obliku razvoja vještina, to su dva igrača koja sam najviše vidio da to rade.”
Od Steva Blakea do Ahilove tetive
Pritchardova opsesija počela je rano. U srednjoj školi trenirao je u ClubSportu, teretani blizu West Linna. Nikad nije bio fizički impresivan. “Neupadljiv izgled”, kaže njegov nekadašnji srednjoškolski trener Eric Viuhkola. “Nije to bilo kao da LeBron James ulazi u dvoranu.”
Ipak, privukao je pozornost jednog lokalnog vježbača. Steve Blake bio je pri kraju svoje 13 godina duge karijere u NBA ligi, ali se sprijateljio s tinejdžerom. Cijelo ljeto prije Pritchardove druge godine srednje škole Blake bi ga pokupio, tri puta tjedno, ponekad i četiri puta, da igraju jedan na jedan. Pritchard je gubio. I gubio i gubio, što nikoga nije iznenadilo, osim njega samog.
“Uništavalo me je”, kaže. “Svaki dan.”
Postavio si je za životni cilj da do kraja ljeta nadigra Blakea. (“Blesavo, zar ne?”, kaže Brian Scalabrine, koji je početkom 2000-ih postao najomiljeniji klupski igrač u Bostonu, a danas je TV analitičar momčadi. “Misliti da će klinac od 15 godina pobijediti NBA igrača.”)
Pritchard to nikad nije uspio, ali se uvijek vraćao po još. Jer njegov odgovor, barem kad je riječ o košarci, uvijek je bio: još.
Postojao je i jedan dan, također u srednjoj školi, kada je Pritchard došao na Viuhkolin trening s obavijenim rukama. Njegov otac Terry nabavio je par utezima opterećenih lopti, da Pritchard usavrši driblanje. Pritchard je driblao toliko dugo i toliko intenzivno da su mu se ruke ogulile.
Ako nije krvario, doslovno ili prenesenim značenjem, nije se trudio. Ili se barem nije dovoljno trudio, mislio je.
Udobnost je postala vlastita vrsta nelagode.
Njegov suigrač iz srednje škole Brooks DeBisschop jednom je primijetio da Pritchard na nastavi u klupi izvija tijelo. Pritchard mu je objasnio da je to dobra prilika za rad na pokretljivosti kuka.
Isto tako, ručak je bio dobra prilika za pliometrijske vježbe. Pritchard je već dolazio na jutarnje i poslijepodnevne treninge, pa se s ocem Terryjem sastajao na atletskoj stazi srednje škole u jedinom slobodnom vremenu koje mu je ostalo. Opravdavao se time da je čitao kako je Russell Westbrook ogromno napredovao između druge i treće godine, pa je i on morao izoštriti atletizam da učini isto.
Pritchard tvrdi da postoji ravna linija od tih bitaka s Blakeom, tih satova istezanja u klupi i tih ručkova provedenih u pliometriji, sve do njegove sadašnje opsesije izolacijama. On je najluđi znanstvenik u NBA ligi, a te izolacije su njegov mikroskop. Prilika da svoju igru stavi pod leću i promatra je na atomskoj razini.
U 5. utakmici prošlogodišnje serije protiv Sixersa, rano u drugoj četvrtini, Pritchard je snažno probio prema košu i oštrim zaokretom zaobišao Joela Embiida. Embiid je 11 inča viši i 75 funti teži. Pritchard je ramenom udario u centra, a Embiid je odletio nazad najmanje 5 ili 6 stopa.
“Izbacio je Joela Embiida s njegove pozicije da bi postigao layup”, kaže Scalabrine. “Vjerojatno LeBron ne bi izbacio Embiida s njegove pozicije da bi postigao layup.”
Pritchard je snažan, ali ako djeluje čudno što prkosi osnovnim principima fizike i tjera Embiida, to je zato što zapravo ne krši znanost. Riječ je o vještini varke. Ili, točnije, o varci tijela.
“Ljudi uvijek kažu da je Payton možda jedan od najjačih igrača po omjeru težine”, kaže Soares. “Ali on jednostavno zna kako koristiti tijela drugih igrača protiv njih. Zna kada iskoristiti inerciju, brzinu ili smjer svog protivnika protiv njega.”
To je isprobao tisuće puta, možda i desetke tisuća, procjenjuje Pritchard. Protiv europskih profesionalaca i poluprofesionalaca, i protiv onih koji su profesionalni vježbači. Brane ga, daju mu šanse, pa idu iznova i iznova, sve jače i jače, dok se to sjećanje ne ugradi u njegove mišiće.
Jer ima nečega u vlažnoj dvorani, a on će se uvijek vraćati u taj laboratorij.
Nevjerojatna brojka, neobičan igrač
“On je apsolutna iznimka u onome što radi”, kaže Scalabrine. Zato iskustvo gledanja Pritchardove igre ima gotovo nestvaran karakter. Nelogično je.
Evo igrača od 6 stopa i 1 inča (ako je mokar), koji živi pod košem, a onda se probija u elitno društvo. Prošle sezone 57 igrača je pokušalo barem 200 šuteva iz reketa (ograničene zone), a Pritchard je među njima bio treći s 56% pogodaka, iza Jokića i Kevina Durranta.
Ovaj razigravač, koji obično ne dobiva startnu petorku, gotovo uvijek dobije loptu na kraju posjeda. Prošle sezone postigao je 86 poljskih koševa kada je na satu za napad ostalo četiri sekunde ili manje. To je 12 više od Durranta, njegovog najbližeg suparnika. Njegov efektivni postotak na tim šutevima, 51,6%, bio je drugi u ligi među igračima s barem 100 pokušaja, odmah iza Jalena Brunsona s 51,7%, prema podacima ESPN Researcha.
Ovaj niski napadač pod košem probija snagom, a ne brzinom, i jedino prikladno pitanje glasi: kako?
“Payton uspijeva učiniti nešto što ne bi trebalo biti moguće, i može se provući kroz to da ne samo preživi, nego i stvarno napreduje”, kaže Scalabrine. “A jedino što se može reći jest ovo: on je divlji, apsolutno divlji kad je riječ o tome kako radi.”
Drugim riječima, Pritchard nije ni mađioničar ni čudo. On je prije svega zanesenjak, kaže Scalabrine. U sezoni i izvan nje, kad se posveti tim satima igre jedan na jedan. I u sezoni, čovjek se nakon treninga Celticsa pretvara u prodavača koji očajnički nudi svakome tko pristane da s njim igra, iznenađenje, jedan na jedan.
“On je kao izgubljeno štene”, kaže Scalabrine. “‘Oh, hoćete li igrati jedan na jedan? Hoće li netko igrati jedan na jedan?'”
Prošle sezone John Tonje izlazio je iz Auerbach Centra, trening objekta Celticsa, upravo nakon treninga s utezima, već misleći na ručak. Tada ga je jedan pomoćni trener pozvao natrag s jasnim uputama: dođi čuvati Paytona.
Tonje, tada rookie, bio je oduševljen. Ovo će biti sjajno, pomislio je.
Tada je Pritchard zabio 17 šuteva zaredom.
“Tip nije promašio”, kaže Tonje. “Bilo je sramotno.”
Nana Foulland, jedan od trenera za razvoj igrača Celticsa, počeo je brojati Pritchardove uzastopne pogotke. Tonje bi pritisnuo, a Pritchard bi našao kut i prošao ga. Jedan! Tonje bi mu pokušao presjeći put, ali Pritchard je već bio na drugom pokušaju, pa je iz zaleta šutirao kontestiran fadeaway. Dva!
Glavni trener Bostona Joe Mazzulla pridružio se Foullandu na promatranju. Sklopio je ruke, što je kod Mazzulle značilo uzbuđenje, i pratio je događanja s polovine terena dok je Pritchard nastavljao s demontiranjem obrane.
U nekom trenutku Tonje je prihvatio svoju sudbinu. Osim ako ne blokira Pritchardov šut ili mu ne ukrade loptu, shvatio je da će lopta ući.
“To je bio moj trenutak dobrodošlice u ligu”, kaže Tonje. “Jednostavno nije bilo promašaja.”
Nova sezona, nove obveze
Vrativši se u srednju školu na Cape Codu, Pritchardova majica, koja je bila svijetlosiva kad je došao tik nakon zore, do sat vremena je gotovo crna od znoja.
Uzima rijetku pauzu, ali ne i odmor. Sada je sagnut nad laptopom s još jednim od svojih trenera, Rockyjem DeAndradeom, i gleda snimke Brunsona, analizirajući kako je visoki 6 stopa i 2 inča Brunson postao jedan od najboljih na svijetu u izvlačenju faulova.
Brunson je upravo osvojio nagradu MVP-a finala NBA lige, pa mnogi žele biti poput njega. Ali Pritchard, mali, lukav, dominantan u izolacijama i sada bez Jaylena Browna, mogao bi biti jedinstveno pozicioniran da napravi iskorak i postane sljedeći Brunson. Ili barem sljedeći Brunsonov susjed.
“Ako ima sezonu za koju mislimo da je može imati, to će se možda doživjeti kao proboj”, kaže Lewin. “Ali mi ćemo to gledati kao nastavak stvari koje je dobro radio u prošlosti, kad je dobio priliku. Dio izrazito obećavajućeg razvoja izolacija i srednje distance koji je imao prošle godine, uz više uspješnih trica koje je ranije postizao u karijeri.”
Celticsima će trebati taj očekivani proboj ili nastavak, jer netko mora pomoći Tatumu da popuni prazninu koju je ostavio Brown. Paul George je ušao u momčad sa 36 godina i već je na silaznoj putanji u napadu, pa čak i ako se teret raspodijeli, velike su šanse da Pritchard mora biti de facto predsjednik tog odbora.
Iako su rani rezultati ove sezone (vrlo) skromni, ljudi oko Celticsa optimistični su u vezi s Pritchardovom sposobnošću da to ostvari. “Mislim da će prosječno postizati, otprilike, preko 22 poena po utakmici”, kaže Scalabrine. Čini se da je tako razmišlja i ostatak lige.
U ovogodišnjoj anketi NBA general managera, objavljenoj uoči sezone 2026./27., među kandidatima za najbolje igrače s proboja nalazila se gomila nedavnih izbora iz prvih deset na draftu, uoči njihove druge sezone: Dylan Harper, Cooper Flagg, Collin Murray-Boyles. Među glasovima našao se i Pritchard, nekadašnji izbor iz 26. kruga, sada u sedmoj sezoni.
Ovi signali bodre Celticse.
“Od njega smo tražili da bude sve više za nas, svake godine”, kaže Mazzulla. “On ima sposobnost preuzeti što god momčadi u tom trenutku treba, znaš?”
Dakle, nikad nije loše vrijeme da se dotakneš svog unutarnjeg Jalena Brunsona. Samo je za Pritcharda i za Celticse sada savršeno vrijeme. A nisu Celticsi u potrazi za nekim tko će se preobraziti u svjetsku jedinicu broj jedan. Imaju je već u Tatumu. Dobro je, jer je čak i biti Brunsonov susjed težak zadatak.
Jedna stvar kod Pritcharda jest da voli skeptike. U srednjoj školi imao je “knjigu za sjećanje” s dugačkim popisom onih koji su ga omalovažavali: prenizak, premalo atletski, prespor, prelošiji, tako žalosno. Njegov vlastiti otac našao se u toj knjizi samo zato što je predložio da Pritchard pogleda neke programe iz Ivy Leaguea tijekom srednjoškolskog regrutiranja.
Čak i danas postoji jedan skaut kojem Pritchard još uvijek zabada iglice, jer je taj skaut jednom poslao jednom od Pritchardovih koledž trenera loše mišljenje tijekom procesa drafta. Ne mislim da će biti NBA igrač, napisao je. Možda dobar europski igrač, u najboljem slučaju neki klinac po imenu Kevin Pangos. Bez uvrede prema Kevinu Pangosu, bivšem igraču Gonzage i dvostrukom izabranom u All-EuroLeague momčad, kaže Pritchard, ali on je težio nečem većem.
Pa, postoje ljudi koji ne vjeruju da Pritchard to može? Dobro. Odlično, čak, jer da nema nekoga tko bi proglasio uzaludnim da on teži nečem većem, da teži čak i Brunsonu, svejedno bi ih sam pronašao.
“Uvijek postoje skeptici”, kaže. “Uvijek postoji sljedeći korak za koji ljudi misle da ne možeš doći. Zato ga tražiš i pronađeš ga.”
Trenutak kada se Mazzulla nasmiješio
Posljednjeg dana rujna, dva dana nakon početka pripremnog kampa, Pritchard i Mazzulla razgovaraju u dvoje na treningu momčadi. Puno mašu rukama, a u jednom trenutku Mazzulla ga lagano lakatom dotakne, valjda da bi bolje pokazao igru koju pokušavaju složiti.
Sve izgleda vrlo ozbiljno, jer je Mazzulla poznat po tome da je vrlo ozbiljan. Tada se dogodi nešto iznenađujuće. Mazzulla se izlomi, a na licu mu se pojavi pravi osmijeh.
Mazzulla… voli Pritcharda. Štoviše, voli računati na njega.
“Uvijek ću se kladiti na Paytona”, kaže Mazzulla.
Nije uvijek bilo tako sladunjavo. Dok je još bio pomoćni trener Celticsa, Mazzulla je volio uprljati ruke i igrati 5 na 5, pa je jednog dana završio u momčadi s Pritchardom. Utakmica je postala napeta, a Mazzulla je bio otvoren.
Ne činiš ljude boljima, izvikao je na Pritcharda.
Pritchard se naježio. Sve što je ikad radio bilo je da radi do iscrpljenja. Ali upravo ta njegova urođena potreba da nadmaši, da nadživi, pa čak i da preživi druge, bila je i prednost i mana.
Jedan od Pritchardovih nekadašnjih asistenata na Oregonu, Zack Gonzales, promatrao je kako Pritchard, kao stariji student, dan za danom pokušava slomiti duh jednom mladom bekom. “Payton-ov cilj svaki dan bio je da ga natjera na plač”, kaže. “Govorio je: ‘Ubit ću ga.'”
Tako je Mazzulla pokušavao reći Pritchardu da ponavlja povijest. Imao je toliki tunelski vid da želi nadmašiti sve ostale da je zaboravio povesti i ostale sa sobom.
Godine i iskustvo, kao i kasnije pismo u kojem mu je Mazzulla ponudio pomirbu, ublažili su te oštre rubove. Pritchard je danas mekši. Vremenski se nije poklopilo, ali je imao namjeru ugostiti nove Celticse na svom trening kampu na Cape Codu. Manje je sklon ubojstvima, iako bi John Tonje o tome mogao nešto reći.
“Opasan je”, kaže Mike Conley, koji se pridružio Celticsima ove sezone, na početku pripremnog kampa. “Totalno je lud kad je riječ o tome da poboljša svoju igru.”
Opasan je jer ga je to dovelo ovdje, do svih različitih verzija Paytona Pritchardа: zvijezde s klupe i povremenog startera; boga poluterenskih šuteva i najneočekivanijeg izolacijskog boga lige; novog vlasnika produljenja ugovora vrijednog 44,2 milijuna dolara na dvije godine, koje će ga vezati uz Celticse do 2030. Dakle, jedan od temelja onoga što slijedi.
“Ne mogu se probuditi”, kaže, “i biti Wemby.”